Svetac
Na svijetu ima mnogo siročadi i zapuštene mladeži za koju se nitko ne brine. Stoga je Božja providnost u krilu Crkve uvijek nalazila ljude koji su osnivali ustanove za zbrinjavanje siročadi. Jedan od njih bio je i sv. Jeronim Emilijani, koga papa Pio XI. 14. ožujka 1928. proglasi "zaštitnikom siročadi i zapuštene mladeži". Sv. Jeronim, osnivač reda somaska, rođen je godine 1486. u Veneciji. O njegovu se djetinjstvu i mladenaštvu ne zna ništa se dok nije stupio u vojsku. Sudjelovao je u ratu između Venecije i Lige Cambraia te pao u zarobljeništvo. Iskušan patnjama, ponižen, doživio je duboku nutarnju preobrazbu te se zavjetovao Gospi da će, ako se domogne slobode, promijeniti svoj dosadašnji neuredni život. Nakon pomalo nejasnog oslobađanja zavjetovao se da će svim raspoloživim sredstvima raditi oko pomaganja siromasima, bolesnicima i potrebnicima svake vrste. Kroz 3 godine u molitvi, pokori i djelima ljubavi spremao se za svoje veliko djelo a smatrao je da će moći bolje pomagati ako postane svećenik. Zaređen je u 32. godini života. Godine 1528. u njegovoj domovini bjesnila je glad i zaraze a sv. Jeronim je za potrebe bolesnika prodao svo svoje imanje i posvetio se skrbi nad potrebnima. U svom se radu i sam zarazio a nakon ozdravljenja 1531. odrekao se i ono malo dobara što mu je preostalo. Djecu bez roditelja okupljao je u jednoj kući i brinuo se o njima. Svoj rad je proširio po okolnim mjestima a njegov divni primjer potaknuo je mnoge bogataše da mu svojim materijalnim darovima pomognu. osniva i "Družbu slugu siromaha" koju je 1540. službeno potvrdio i papa Pavao III. Svetac je kao pedesetogodišnjak još jedanput doživio pošast kuge u kojoj je i sam bio zaražen te nakon bolesti i umro. Papa Benedikt XIV. 22. rujna 1747. proglasio je Jeronima blaženim, a Klement XIII. 12. listopada 1767. svetim.
Jozefina Bakhita je rođena 1869. u Sudanu. Pretpostavlja se da je njezina obitelj bila jedna od utjecajnijih na području današnjeg Darfura. Kada joj je bilo sedam godina oteli su je arapski robovlasnici. U sljedećih nekoliko godina bila je preprodavana kao ropkinja pet puta. Otmica ju je psihički potresla te je zaboravila vlastito ime, stoga je prihvatila ono koje su joj dali robovlasnici - Bakhita, što u prijevodu znači „sretna“. Ljudi koji su je kupovali kao roblje bili su nemilosrdni i okrutni prema njoj. U glavnom gradu Sudana, posljednji put ju je kupio kao ropkinju talijanski konzul Callisto Legnani. On je bio drugačiji od svih dosadašnjih vlasnika, pokazao je poštovanje prema njoj. Njegov prijatelj ju je poveo u Italiju kada se vraćao kući kako bi bila dadilja njegovoj kćeri. Tamo je prvi put spoznala kršćanstvo. S obzirom da je tijekom ropstva bila prisilno preobraćena na islam, 1890. ponukana iskustvima u Institutu za katekumenizam u Veneciji, gdje je provodila mnogo vremena, odlučila je krstiti se. Uzela je ime Jozefina Margarita Afortunada. S krštenjem je počela rasti njezina ljubav prema posvećenom životu. Kada se njezin poslodavac želio odseliti htio je da i Bakhita pođe s njima. Ona je odbila i slučaj je završio na sudu koji je odlučio da se ukida njezino ropstvo te je prvi put u životu bila napokon slobodna.
Konačno je mogla odlučiti o svojoj sudbini te se 1896. pridružila sestrama u Institutu za katekumenizam. Osim tri godine koje je provela u Africi, pomažući mladim sestrama da se pripreme za misionarstvo na Crnom kontinentu, ostatak života je provela u Schiou. Tijekom 45 godina koje je provela u ovom mjestu, sestra Jozefina radila je kao vratar i bila je u stalnom kontaktu s ljudima koji su je izrazito voljeli i cijenili. Njezina poniznost, jednostavnost i osmijeh su plijenili pozornost i ljubav ljudi koji su je okruživali. Poglavarica reda ju je zamolila da napiše memoare o svom životu kako njezine patnje, ali i spoznaja ne bi nikada bile zaboravljene.
Posljednje godine svoga života bila je vrlo bolesna te se kretala tek pomoću invalidskih kolica. Međutim, to je nije spriječilo da do zadnjeg trenutka ostane vesela i nasmijana. Preminula je 8. veljače 1947., a njezino tijelo je tri dana bilo izloženo na odru dok su tisuće ljudi dolazile oprostiti se od svoje „crne majke“.
Blaženom ju je 1992. proglasio papa Ivan Pavao II., a svetom je proglašena samo osam godina poslije.