Ez 37,21-28
I reci im: Ovako govori Gospodin Bog: ‘Evo, skupit ću sinove Izraelove iz naroda u koje dođoše, skupit ću ih odasvud i odvesti ih u zemlju njihovu. I načinit ću od njih jedan narod u zemlji, u gorama Izraelovim, i bit će im svima jedan kralj, i oni više neće biti dva naroda i neće više biti razdijeljeni na dva kraljevstva. I neće se više kaljati svojim kumirima, ni svojim grozotama, ni opačinama. Izbavit ću ih od svih njihovih nevjera kojima zgriješiše i očistit ću ih, i oni će biti moj narod, a ja njihov Bog. I sluga moj David bit će im kralj i svima će im biti jedan pastir. Živjet će po mojim zakonima, čuvajući i vršeći moje naredbe. Boravit će u zemlji koju dadoh sluzi svome Jakovu, u kojoj življahu oci vaši: u njoj će stanovati oni i njihovi sinovi, i sinovi sinova njihovih dovijeka. I moj sluga David bit će im knez dovijeka. Sklopit ću s njima savez mira; bit će to savez vječan s njima. Utvrdit ću ih i razmnožiti i postavit ću svetište svoje zauvijek među njih. Moj će šator biti među njima i ja ću biti Bog njihov, a oni narod moj! I kad svetište moje bude zauvijek među njima, znat će svi narodi da sam ja Gospodin, koji posvećujem Izraela.’«

Jr 31,10-13
Čujte, o narodi, riječ Gospodinovu,
objavite je širom dalekih otoka:
»Onaj što rasprši Izraela, opet ga sabire
i čuva ga k’o pastir stado svoje!«
Jer Gospodin oslobodi Jakova,
izbavi ga iz ruku jačeg od njega.

I oni će, radosno kličući, na vis sionski
da se naužiju dobara Gospodinovih
 

žita, ulja, mladog vina,
jagnjadi i teladi,
duša će im biti kao vrt navodnjen,
nikad više neće ginuti.
 

Djevojke će se veselit’ u kolu,
mlado i staro zajedno,
jer ću im tugu u radost pretvoriti,
utješit ću ih
i razveselit’ nakon žalosti.

Iv 11,45-56
(Mt 26, 1–5; Mk 14, 1–2; Lk 22, 1–2)
Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj. A neki od njih odu farizejima i pripovjede im što Isus učini. Stoga glavari svećenički i farizeji sazvaše Vijeće. Govorili su: »Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod!« A jedan od njih – Kajfa, veliki svećenik one godine – reče im: »Vi ništa ne znate. I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!« To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod; ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno. Toga dana dakle odluče da ga ubiju.
Zbog toga se Isus više nije javno kretao među Židovima, nego je odatle otišao u kraj blizu pustinje, u grad koji se zove Efrajim. Tu se zadržavao s učenicima.

 

Bijaše blizu židovska Pasha i mnogi iz toga kraja uziđoše prije Pashe u Jeruzalem da se očiste.

Iskahu dakle Isusa te se stojeći u Hramu zapitkivahu: »Što vam se čini? Zar on ne kani doći na Blagdan?«