Svetac
Kad je na današnji dan god. 1663. umro u Osimu franjevac konventualac otac Josip iz Copertina, njegovo ime bijaše već poznato po cijeloj Europi. On, doduše, nije osnivač nikakvog novog reda ni pisac kakve knjige niti je u dušobrižništvo unio kakve nove, originalne metode. On ne samo da nije bio nadaren političkom i diplomatskom mudrošću, a još manje osposobljen znanstvenom spremom da bi se mogao uključiti u sukob Crkve s počecima prosvjetiteljstva i državnog apsolutizma, već mu je nedostajala i osrednja sposobnost da u samostanu preuzme bilo kakvu odgovorniju službu. Po čemu je onda bio tako poznat? - Po svetosti i izvanrednim nadnaravnim mističnim pojavama koje su je pratile. Schamoni navodi mišljenje jednog svjedoka koji je bio prisutan kad su sv. Josipu iz Copertina u njegovoj zadnjoj bolesti donijeli svetu pričest. "Tada se na svečevu licu na začuđenje sviju prisutnih pojavio neobičan sjaj svjetla. Prečasni g. generalni vikar iz Osima, kad je vidio to prekomjerno svjetlo i preobraženo lice, pozva me, jer sam stajao na mjestu s kojeg se to nije moglo vidjeti, te i ja promatrah isto djelovanje." Giuseppe Maria Desa - naš svetac - rodio se 17. lipnja 1603. u Copertinu, u talijanskoj pokrajini Pugli, i to u pravoj pravcatoj staji kao i Spasitelj. Bio je posljednji sin Feliksa i Franceschine, rođene Panaca. Djetinjstvo je proveo u velikoj neimaštini. Pošao je i u školu, ali ju je zbog bolesti, koja ga je gotovo preko pet godina držala nepokretnim, morao prekinuti. Kad je ozdravio i već poodrastao, u njemu je dozrijevala misao da stupi u red konventualaca. No oni ga zbog njegove "odviše male izobrazbe" ne htjedoše primiti. Tada pokuca na vrata kapucina i ovi ga primiše. Obukao je njihov habit na sam blagdan Velike Gospe 1620. god. No i ne dovršivši propisanu godinu novicijata, zbog neprikladnosti, bi iz reda otpušten. Posredovanjem svoga ujaka konventualca primljen je kao sluga i trećoredac u njihov samostan u Grottelli. No kasnije bude obučen u njihov habit, a 18. ožujka 1628. po Božjoj providnosti zaređen i za svećenika. I sada se počeše i na vani pokazivati njegovi mistični darovi koji mu brzo stekoše glasovitost, ali i mnoge "žive križeve". On sam je nastojao ostati ponizan, skroman, a prihvatio je upravo herojski zakon pokore, mrtvenja, posta i odricanja. Naročito strogo je obdržavao siromaštvo i poslušnost. Zbog svojih ekstaza i lebdenja probudio je sumnju inkvizicije pa je 21. listopada 1638. morao napustiti svoj dragi samostan u Grottelli te poći u Napulj da bude podvrgnut ispitivanju pred sudištem tamošnje inkvizicije. Čudo se ponovilo u kapeli ženskoga samostana Sv. Grgura pred samim sucima inkvizicije. I oni ga vidješe kako u zanosu lebdi u zraku. Slučaj je predan u Rim samoj Kongregaciji Sv. Oficija, koja oca Josipa oslobodi sumnje da ide za nekom afektiranom svetošću i da zlorabi pučku lakovjernost. No ipak mu bi zabranjeno da se vrati u Grottellu, već naređeno da bude poslan u koji drugi samostan u kojem će biti "udaljen i odijeljen od susreta sa svjetovnjacima". Poglavari ga poslaše u Asiz, gdje ostade 14 godina, gdje je i dalje imao one izvanredne milosti. Ljudi su i dalje dolazili k njemu, pa i svećenici i prelati, preporučivali se njegovu zagovoru te od njega tražili savjete. Odredbom Svetog oficija svetac je iz Asiza premješten u Pietrarubbiju kod Macerate, u kapucinski samostan Svetog Lazara. Napokon je papa Aleksandar VII. 12. lipnja 1656. donio odluku da se otac Josip može vratiti svojoj redovničkoj subraći i to ovaj put u samostan Sv. Franje u Osimo kraj Ancone. Tu je proveo posljednje godine svoga života. Umro je sveto u zoru 18. rujna 1663. Blaženim je proglašen god. 1753., a svetim god. 1767. Zanimljivo je da ga zazivaju u pomoć đaci i studenti, osobito oni koji idu na ispite.
Svetac
Svete jubilarne godine 1975. 28. rujna kanoniziran je dominikanac, brat Ivan (Giovanni) Macias. Njegov se život može sažeti ovako: brinuo se za siromašne i zapuštene živeći s Bogom i njegovim svetima. Prema zaključnoj riječi službenog izvještaja Kongregacije za proglašenje svetih on je najbolji primjer našem vremenu; ta naše vrijeme tako malo misli na Kristove riječi: »Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj Božjoj riječi.«
Ivan Macias se rodio 2. ožujka 1585. u španjolskom selu Ribera del Fresno. Već u petoj godini života ostao je bez oca i majke. Morao je uzdržavati ne samo sebe nego i svoju mlađu sestru. Prihvatio se posla seoskog pastira. Bog ga nije napustio. Već u to doba doživljavao je prve objave neba. Sv. Ivan, apostol, čije je ime nosio, objavio mu je da će postati redovnikom u jednoj stranoj zemlji, da će se on brinuti za njega i da će u njegovu čast podizati oltare. Do 25. godine života živio je mirnim pastirskim životom, uzorno i pobožno. Tada je opet čuo glas da mu valja na put, da poput Abrahama ostavi rodni kraj i nađe novi dom. Putovao je Španjolskom, uposlio se kod jednog trgovca, s njime preplovio Ocean i došao u Kartagenu, u Kolumbiji. Trgovac je brzo uvidio da mu Ivan neće biti od pomoći u trgovini pa ga u Kartageni otpusti. Ivan se tada našao u nepoznatu kraju, napušten od sviju, no on se obraća Bogu – a sve pod vodstvom sv. Ivana, apostola. Nakon četiri mjeseca puta stiže u Limu; tu je još dvije i pol godine radio kao pastir kod veleposjednika Ximenesa. Tek tada se počelo ispunjavati davno proročanstvo: stupiti u samostan.
U to vrijeme živjela je u Limi dominikanska trećoredica Ruža Limska, prva kanonizirana svetica Latinske Amerike. U Limi su također bila i dva dominikanska samostana: stariji Svete Krunice, u kom je baš tada živio danas svetačkom krunom ovjenčani Martin de Porres, i novoosnovani samostan Sv. Marije Magdalene, poznat po strogosti redovničkoga opsluživanja. Ivan se odlučuje za taj posljednji i 22. siječnja 1622. u 37. godini života oblači dominikanski habit i već naredne godine 25. siječnja polaže svečane zavjete.
Težio je za tihim, mirnim životom, ali poslušnost je odredila da bude samostanski vratar. Bio je to do smrti kroz gotovo 25 godina. Živio je u stalnom dodiru sa svijetom, a ipak nije izgubio mir duše. Noći je posvećivao molitvi, a ni danju je nije zaboravljao. Naročito je častio Presveti Sakrament pa je prisustvovao i na 5 do 6 misa dnevno. Svaki je dan molio po tri krunice: za obraćenje grješnika, za duše u čistilištu i za svoje spasenje. Jedva se može zamisliti kako je sve to mogao spojiti sa svojom službom. Tu mu je pomagao njegov stalni pratilac sv. Ivan, apostol, tako da se uvijek našao na vratima kad je trebalo.
Na vratima je bio pravi samaritanac: hranio je gladne, a kad je ponestalo hrane, Bog je i čudo učinio da s malo hrane nahrani mnoge. Još je više mislio na duše. Dok je dijelio hranu, poučavao ih je u istinama vjere. Nikoga nije prezirao, hranio je i pomagao i žene koje se kroz život nisu odlikovale čestitim životom, ali samo pod jednim uvjetom: da se ostave grijeha. Da to postigne, pomagao mu je dar da je mogao čitati u dušama ljudi. Tako je jednom zgodom ulazio u samostan neki plemić. Nikada se nisu vidjeli; svetac mu je pokazao križ na samostanskoj porti i rekao: »Obrati se i čini pokoru za svoje grijehe!« Ta je riječ djelovala; bio je to otpali redovnik, đakon, koji se predao gusarskom životu. Na riječ sveca povukao se zbunjen i sakrio u samoću; tu se skrušio i nakon nekog vremena izmiren s Bogom umro.
Riječ je sv. Ivana bila snažna jer nije samo opominjao i molio, on je činio i pokoru. Nije to bilo zbog prezira tijela, koliko je gladnih nahranio i bolesnih ozdravio, već zbog shvaćanja težine grijeha zbog kojih je Krist došao na svijet, trpio i umro. Da postane što sličniji Kristu, razmatrao je posebno otajstva Utjelovljenja te Muke i Smrti na Golgoti, prihvaćajući i sam pokoru prema Kristovoj riječi: »Tko hoće ići za mnom neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi« (Mt 16,24). Tu je bila snaga njegova uspjeha: Krist. Zato je uvijek i sačuvao svoj mir i kad su ga častili i kad su ga mrzili toliko da su mu pokušali podmetnuti i otrovanu hranu. Samo je zbog jednog trpio: što toliko ljudi ne nalazi put spasenja, nego se predaje grijehu.
Nije mu bilo uvijek lako, ni u svijetu, ni u redovničkom životu. Ne samo da su bolesti, bdjenje, post, bičevanje lomili njegovo tijelo, već ga je i sotona kroz 12 godina na razne načine pokušavao svladati i uljuljati u oholost ili mlakost. U tome nije uspio jer se svetac u napastima nije samo molio za Božju pomoć, nego se obilno služio i blagoslovinama što ih je ustanovila Crkva, posebno blagoslovljenom vodom, koju je postavljao na mnogim mjestima samostana, pozivajući i druge da se njom posluže u borbi protiv ubojice ljudi od početka, kako je sotonu nazvao sam Krist.
Stigao je i njegov smrtni čas. Ivan je posljednju bolest podnosio upravo svetačkom strpljivošću da, okrijepljen svetootajstvima vjere, preda svoju čistu dušu Bogu. To je sam priznao u zadnjim danima života kad je na zapovijed starješina opisao svoj život i rekao da kroz cio život nije počinio niti jedan smrtni grijeh i da mu je Bog objavio da su mu i sitne pogrješke života oproštene. Iz ove suzne doline 16. rujna 1645. prešao je u rajsku slavu u pratnji svetaca s kojima je i za života drugovao, posebno Blažene Djevice Marije, sv. Ivana, apostola, i svetaca dominikanskoga reda.
Odmah nakon smrti počeli su ga častiti kao sveca. Blaženim ga je proglasio Grgur XVI. godine 1837., a svetim papa Pavao VI. Povod za kanonizaciju bilo je čudo što se dogodilo u njegovoj užoj domovini, u Španjolskoj, a na njegov zagovor.
Španjolska je nakon građanskoga rata mnogo trpjela, posebno od gladi. Vlasti su se trudile, koliko su znale i mogle, no nije bilo lako u kratkom vremenu zaliječiti tolike rane rata. U Olivenzi, u blizini rodnoga mjesta našega sveca, nalazilo se sirotište s pedesetak djece. Bila je nedjelja 23. siječnja 1949. godine. U sirotištu su imali samo malo riže. Žena koja se brinula za siročad, videći to, zavapila je blaženiku: »Naši će siromasi ostati gladni.« Ono malo riže pristavila je na vatru. Riža se kuhala, a s kuhanjem se počela povećavati i njezina količina te je morala tražiti posuđe da u nj presipa rižu. Pozvan je i župnik, okupilo se i do 100 suseljana i svi su vidjeli čudo i do sita se nahranili te čudesno umnožene riže. A sam je događaj trajao 4 sata. Kad su se svi nahranili, župnik je maknuo lonac riže s peći – i u tom je času prestalo i čudo umnažanja riže.
To čudo godinama je bilo ispitivano. Ispitivani su bili i oni koji bijahu prisutni tom događaju, a riža, koja je preostala, istražena je najmodernijim sredstvima suvremene znanosti. Ustanovljeno je da je to obična riža, a kako se umnažala, to znanost ne može ni pokazati ni dokazati. Bog je iznad svih zakona prirode. Konačno je papa Pavao VI. 4. listopada 1974. priznao taj događaj čudom i odredio da se pristupi pripravama za kanonizaciju brata Ivana Maciasa, koja je obavljena 28. rujna 1975. godine. Svečev se blagdan slavi danas.