Mudr 12,13-13.16-19
Jer, osim tebe, nema boga koji se brine za sve
da bi mu morao dokazati kako ne sudiš krivo.
Jer moć je tvoja načelo pravice tvoje
i jer svime vladaš, možeš i sve poštedjeti.
Jakost svoju pokazuješ samo onda
kad ljudi ne vjeruju u puninu tvoje moći
i kažnjavaš drskost onih koji je spoznaše.
Ti, silni gospodaru, sudiš blago
i upravljaš nama s velikom pažnjom,
jer kad god hoćeš, moć ti je pri ruci.
A takvim si djelima narod svoj poučio
da pravednik ima biti čovječan;
podario si sinovima svojim dobru nadu,
jer daješ pokajanje za grijehe.
Ps 86,5-6.9-10.15-16a
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju.
Slušaj, Gospodine, molitvu moju
i pazi na glas vapaja mog.
Svi narodi što ih stvori doći će
i klanjat’ se tebi, o Gospodine,
i slavit će ime tvoje.
Jer ti si velik i činiš čudesa:
ti si jedini Bog.
No ti si, Gospode Bože, milosrdan i blag,
spor na srdžbu – sama ljubav i vjernost.
Pogledaj na me i smiluj se meni;
daj svome sluzi snage svoje
i spasi sina sluškinje svoje!
Rim 8,26-27
Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A Onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete.
Mt 13,24-43
Drugu im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’«
(Mk 4, 30–32; Lk 13, 18–19)
I drugu im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.«
(Lk 13, 20–21)
I drugu im kaza prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.«
(Mk 4, 33–34)
Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja,
iznijet ću što je sakriveno
od postanka svijeta.
Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.«
»Tko ima uši, neka čuje!«