Svetac
Rođen u Paoli, Kalabrija, Italija 1416.g., umro u Plessis-les-Tours, Francuska, 2.04.1507.g. Kanoniziran je 1519.g.
Franjini roditelji su bili skromni i veoma pobožni. Bili su bez djece dugo godina i sve vrijeme su se molili Bogu za sina. Kada im je Bog uslišio molitvu, nazvali su sina po Franji Asiškom, kojeg su poštovali kao svog zaštitnika.
Kada je napunio 13.g. stupio je u franjevački red u San Marku. Tamo je naučio čitati i živjeti veoma strogo, što je i činio kasnije čitav svoj život. Sa 14. godina se pridružio svojim roditeljima na hodočašću u Asiz i Rim. Kada su se vratili, povukao se neko vrijeme na jedno mjesto nedaleko od grada, i kasnije, sa 15. godina, na još usamljenije mjesto pokraj mora, gdje je živio u pećini kao pustinjak.
Nakon nekog vremena su mu se pridlužila još dva sljedbenika (1436). Ljudi koji su živjeli u susjednom mjestu su im podigli tri ćelije i kapelu, gde su oni pjevali hvale Bogu i gdje im je svećenik iz obližnje crkve služio misno slavlje. Prilikom osnivanja svog reda 1452.g. nazvao ga je Minimi fratres, red redovnika posvećenih potpuno slavljenju Boga. Njihovo pravilo je bilo izrazito strogo.
Sedamnaest godina kasnije, narod tog područja, koji ih je veoma zavolio, im je podigao crkvu i samostan. Franjo je održavao redovnu disciplinu u svojoj zajednici. Njegov ležaj je bio daska na goloj zemlji sa dugačkim kamenom umjesto jastuka. Nije dozvoljavao sebi prostirku sve dok nije ostario. Milosrđe je bilo njegov moto koji je uvijek provodio, a poniznost vrlina koju je preporučivao i zahtijevao od svojih sljedbenika. Tražio je od njih da obdržavaju trajnu pokoru, susdržavanje od mesa, jaja i proizvoda od mlijeka.
Red je potvrdio papa Siksto IV. 1474. godine. Pravilo koje je Franjo napisao naglašava pokoru, milosrđe i poniznost. Kao dodatak trima redovničkim zavijetima dodao je i post i uzdržavanje od mesa. Redovnici su od tada nazivani Pustinjaci svetog Franje Asiškog dok nisu promijenili ime u Manja braća 1492.g., i među njima su bili uglavnom neobrazovani redovnici sa jednim svećenikom. Franjo je također napisao pravilo.
U ACTA SANCTORUM stoje navedena brojna svjedočanstva o čudesnim izliječenjima koja je izvodio, kao i o ostalim duhovnim silama koje je posjedovao, kao što je i dar čitanja misli i prorokovanja.
Franjo je došao na taj glas 1481.g. kada je umirući kralj Lui XI francuski poslao po njega, želeći da ga pustinjak izliječi i obećavajući pomoć redu. Franjo je odbio poziv, ali je Lui inzistirao kod pape Siksta IV., koji je naredio Franji da ode. Kralj je poslao prijestolonasljednika da ga doprati do Plessis les Toursa. Kada je Lui pao na koljena pred Franjom i počeo ga preklinjati da ga izliječi, Franjo mu je odgovorio da životi kraljeva stoje također u Božjim rukama i da se Lui Bogu treba moliti.
Kralj i Franjo su često razgovarali, i iako je Franjo bio neobrazovan čoviek, Filip de Komines, koji je često bio prisutan, napisao je da je Franjo bio toliko mudar, da su slušaoci bili uvjereni da sam Duh Sveti govori kroz njega. On je doveo do obraćenja kralja, i Lui je umro, na njegovim rukama.
Za vrijeme dok je bio tutor Karlu VIII., koji ga je poštovao kao i njegov otac i često tražio od njega duhovne, ali i državničke savjete, Franjo je pomogao svojim savjetima da se obnovi mir između Francuske i Britanije i između Francuske i Španjolske.
Karlo je podigao samostan za Franju i njegove sljedbenike u Parku Plessis i još jedan u Amboisu, na mjestu gdje su se prvi put sreli. U Rimu je podigao samostan na Santa Trinita del Monte, na Picianovom brdu, gdje su samo francuski Minimi bili primani.
Iz Francuske se red proširio i u Njemačku i Španjolsku gdje su im kraljevi podizali samostane. Ali, Franju su toliko voljeli da mu francuski kralj nije dozvoljavao da ode, tako da je posjlednjih 25 godina života proveo u Francuskoj. Postao je poznat po proročanstvima i čudima. Tri posljednja mjeseca svog života proveo je u samoći, u svojoj ćeliji, pripremajući se za smrt.
Na Cvjetnicu se razbolio, a na Veliki četvrtak je pozvao svoju braću da vole Boga, da budu milosrdni i da se čvrsto pridržavaju pravila. Primio je sakramente bosonog i sa konopcem oko vrata, po običaju reda, i umro je slijedećeg dana.
Svetac je umro ujutro na Veliki Petak u deset sati, a sahranjen je ujutro na Uskršnji ponedjeljak. Svjedoci govore da se skupio veliki broj vjernika na sahrani, i da su svi otišli kućama utješeni pogledom na sveca. Postoji svjedočanstvo o tome da, budući je tijelo bilo sahranjeno na mjestu koje je često bilo potapano vodama obližnje rijeke, braća su odlučila, po savjetu princeze, da ga eshumiraju i sahrane u kamenom sarkofagu u grob koji je bio na višem mjestu. To se dogodilo 12 dana nakon sahrane.
Svjedok koji nam je ostavio ovo svjedočanstvo, Jean Bourdichon, slikar i kraljev kapelan, kaže da je tijelo, koje je bilo izvađeno iz zemlje i stavljeno u sarkofag, bilo bez ikakvih tragova raspadanja. Također, kada je sarkofag otvoren 1527.g. tijelo je još uvijek bilo potpuno nepromijenjeno. Kasnije su tijelo sveca spalili Hugenoti.
Sveti Franjo je zaštitnik mornara, mornaričkih oficira, navigatora i svih ljudi koji su povezani s morem. Taj patronat potiče od događaja koji se dogodio oko 1464.g. Franjo je htio s kopna prijeći na Siciliju, ali mu nisu dali čamac. On je položio svoj plašt u more, držeći jedan kraj kao jedro, i odjedrio sa svojim pratiocima. Također se zaziva protiv kuge i steriliteta.