Blaženik
Naš je blaženik rođen u Firenzi 19. lipnja 1665., a otac mu je bio glasoviti i cijenjeni pisac djela o umjetnosti Filippo Baldinucci. Najpoznatije mu je djelo Kratki opisi profesora crtanja od Cimabue pa na ovamo. Novo izda-nje toga vrijednog i poučnog djela izišlo je u Firenzi u 5 svezaka 1845–1847. U jednome pismu, upravljenu o. Luigiju Ristoriju, taj vrijedni otac dao nam je sjajno svjedočanstvo o svom sinu, budućem isusovcu, velikom pučkom misionaru i bla-ženiku. On pripovijeda o djetinjstvu, prvim školama i nadasve o zvanju svoga sina Antuna.
Otac kaže da je svome sinu dao ime Antun iz zahvalnosti prema sv. Antunu Padovanskom koji mu je izmolio jedno za njega važno ozdravljenje. Mladi je Antun polazio školu u isusovačkom kolegiju San Giovannino u Firenzi. Tu je stu-pio u Marijinu kongregaciju i posvetio se Blaženoj Djevici Mariji. Ta je posveta bila za njega dvostruka obveza: nastojanje oko vlastitog usavršavanja i apostolat. On je oboje ozbiljno shvatio pa je Marijina kongregacija za njega, kao i za tolike druge idealne mladiće onog vremena, postala škola u kojoj je mnogo na-u-čio, u kojoj se duhovno, moralno i apostolski izgradio. Mladi je Antun gajio sve one vrline što su se gajile i u njegovoj obitelji: bila je to životna ozbiljnost, uz svestrano zalaganje za napredak u duhovnom životu i u stjecanju znanja.
Obitelj je Baldinucci već jednog svoga sina darovala Bogu. Bio je to Antunov stariji brat Gian Filippo, koji je stupio u dominikance. Htio ga je slijediti i An-tun, no otac se bojao da njegovo zdravlje nije prikladno za taj red te mu je savjetovao neka prije konačne odluke o zvanju obavi duhovne vježbe. U njima je, nakon nutarnjih vaganja i borba, upoznao da mu je mjesto u Družbi Isusovoj. Jedna redovnica iz samostana Sv. Marije Magdalene de Pazzi prorekla je Antunovu ocu da će od njegova sina postati velik misionar te da njegovo ne odviše čvrsto zdravlje neće biti zapreka ni za najteže napore misionarskoga života.
Antun je stupio u novicijat rimske provincije S. Andrea al Quirinale u Rimu 21. travnja 1681. U tom je novicijatu bila još uvijek živa i svježa uspomena na sv. Stanislava Kostku. On je postao ideal za nasljedovanje naraštajima rim-skih novaka. Za vrijeme viših nauka Baldinucci ih je zbog slaba zdravlja morao više puta prekidati te mijenjati boravak. Pa ipak, kraj svega toga on je molio generala reda neka ga pošalje u vanjske misije. Želja ga je onamo vukla u nadi za mučeničkom smrću. Sve nam to govori o njegovu velikom idealizmu. Međutim, umjesto u vanjske misije, poglavari ga odredište za misionara po rimskoj Kam-panji. Okolina grada Frascatija i Viterba postade poljem njegova misionarskoga rada sve do smrti. Kroz 20 godina on je u njemu ustrajao ne provodeći nikakav lagodan život.
Obilazio je pješke sela i gradiće idući po teškim i neprohodnim putovima. U Rimu se još i danas čuva kožni plaštić koji ga je imao štititi od vremenskih nepogoda. Kao misionar mnogo je propovijedao, ispovijedao, pohađao bolesnike, za-tvorenike, mirio zavađene. Da uštedi cipele, skinuo bi ih s nogu te putovao bosonog s torbakom na leđima s najpotrebnijim stvarima. Bio je pravi evanđeoski poslenik, bez velike prtljage, siromašan, zadovoljan najmanjim. Kao misionar prokrstario je tridesetak malih biskupija, a misija je održao 448, i svagdje s velikim uspjehom.
Blaženi Antun Baldinucci bio je u propovijedanju jednostavan. Želio je da ono što govori bude što jasnije, jer samo se jasno spoznate istine mogu u dušu upiti. To ne znači da je u propovijedanju bio monoton. On je također bio pravi sin temperamentnog talijanskog naroda pa bi svoje propovijedi znao prekidati te s Raspetim ili slikom, na kojoj je bila Presveta Bogorodica, voditi glasan i potresan razgovor. Znao je voditi i glasan razgovor s tvrdokornim grješnicima pozivajući ih na obraćenje.
Antun Baldinucci je bio veliki revnitelj duša. Za promicanje njihova spasenja domišljato je pronalazio sredstva. Za vrijeme misija organizirao bi pokorničke procesije s bičevanjem sve do krvi. Za one koji su težili za savršenijim kršćanskim životom osnivao je Marijine kongregacije. Duhovnim vježbama nastojao je oko obnove klera. Veoma je širio pobožnost Majci Božjoj, utočištu grješnika. Jedno je vrijeme sa sobom na misije stalno nosio Gospinu sliku te je izlagao na štovanje. S tom ga slikom najčešće i prikazuju na slikama.
O. Baldinucci je 18. listopada 1717. započeo misije u Pofiju, u biskupiji Veroli. Tada se tako teško razbolio i oslabio da ih nije mogao završiti i već je 7. studenog preminuo. Papa Leon XIII. proglasio ga je blaženim. Tijelo mu počiva u isusovačkoj crkvi u njegovoj rodnoj Firenzi.
2. srpnja
Po obnovljenom kalendaru Družba Isusova slavi danas spomendan svojih svetih i blaženih, koji su se posvetili apostolatu pučkih misija, osobito seoskih, po raznim krajevima Europe. Mi smo ovdje opisali trojicu od njih. No s njima se zajedno slave još i sv. Franjo Regis i sv. Franjo de Geronimo. Prvi je od njih u ovoj zbirci bar kratko opisan na svoj smrtni dan, tj. 31. prosinca, a drugi isto ta-ko, tj. 11. svibnja. Kao drugo čitanje za današnji spomendan uzima se broj 1 iz takozvane Formule Instituta Družbe Isusove, koja je za isusovački red temeljni dokument. Tu su naglašeni i nabrojeni baš oni poslovi što su ih ovi sveti i blaženi misionari tako revno obavljali: promicanje i obrana vjere po vjerskoj po-uci, propovijedima, čitanjima, duhovnim vježbama, katehiziranju djece i neukih, dijeljenju sakramenata, osobito sakramenata pokore, mirenju zavađenih, brizi za bolesnike i zatvorenike.
Iz toga slijedi da u Družbi Isusovoj nije mjesto samo učenim profesorima i teolozima, već i izrazito pastoralnim radnicima kakvi su bili sveci i blaženici koje danas slavimo. Družba se jednako ponosi njima kao i sv. Petrom Kanizijem i sv. Robertom Bellarminom i Franjom Suarezom te tolikim drugima koji se proslaviše perom i učenošću.
Bernardin Realino
Svetac
Bernardin je rođen 1. prosinca 1530. u Carpiju, u sjevernoj Italiji. Stekao je zamjernu humanističku kulturu te postao dvostruki doktor: građanskoga i crkvenoga prava. Pohađao je predavanja na sveučilištu u Modeni, Bologni i Ferrari. U svojoj je ličnosti mogao ujediniti sve ideale tadašnje talijanske humanističko-renesansne kulture.
Po naravi je bio veseljak, optimist, vedar, srdačan, prema drugima pun poštovanja, darežljiv. Sve su to vrline koje čovjeku daju veliku vrijednost i osvajaju simpatije. Stoga nije čudo da je Bernardin kroz deset godina kao pravnik obavljao razne pravno-administrativne službe i to s uspjehom. Da je u njima ostao, vjerojatno bi se u društvu častima i bogatstvom visoko popeo. No, on je vidio da će kao pravnik biti izložen opasnostima u kojima bi se mogao ogriješiti o glas savjesti, o pravdu i poštenje. Izgubivši i ženu, koju je veoma volio, sve je više u duši dozrijevao i tako se osposobio da je mogao donijeti jednu veliku životnu odluku.
Posljednje mjesto njegova građanskoga službovanja bio je Napulj. Tamo je došao u dodir s Družbom Isusovom. Na njega su naročito djelovala dva isusovca, koje je promatrao u crkvi. Njihovo čedno i pobožno držanje pobudilo je njegovu pažnju i on se počeo zanimati za red kome pripadaju. Saznavši da je to Družba Isusova, oduševio se za nju te zamolio da i on bude u nju primljen. Bile su mu tada 34 godine. Primio ga je u Družbu Alfonso Salmeron, jedan od prvih sudrugova sv. Ignacija. General reda bio je tada nasljednik svetog Ignacija o. Diego Lainez, koji je govorio: "Dajte mi osoba koje su živjele i djelovale u svijetu jer takve su za nas dobre." Bernardino Realino, pravnik i administrativac, bio je baš takav i on se priključuje drugoj generaciji isusovaca u Italiji, među kojima su najslavnija imena: Roberto Bellarmino, Antonio Possevino, glasoviti diplomat, Claudio Acquaviva, kasniji general reda, Matteo Ricci, misionar u Kini. Svi su oni utjecali na oblikovanje isusovačkoga stila života u Italiji.
Bernardin Realino ostavio je konačno, stupivši 13. listopada 1564. u Družbu Isusovu, svijet, svoju pravničku karijeru, odrekavši se čak i svoje humanističke kulture - ili bolje: zamijenivši je znanošću križa. A to je značilo potpuno se odreći samoga sebe, uzeti križ te ići za Isusom. U jednome pismu svome ocu ovako je opisao Družbu Isusovu: "U njoj se provodi dobar život, slijedi zdrav nauk, siromašno odijeva - ali zato uživa duhovno bogatstvo, žar ljubavi prema Bogu i bližnjemu." Sve te osobine podsjećaju Bernardina na prvotnu crkvenu zajednicu u Jeruzalemu s apostolima na čelu. On se među subraćom u Družbi osjeća kao u nekom zemaljskom raju, zadovoljan i smiren u srcu, upravljajući sve na službu Bogu i bližnjemu. Njegova pisma i njegova subraća svjedoče o darovima Duha kojih je bio pun. Bila je to radost, mir, velikodušnost, dobrohotnost, dobrota, vjernost, blagost. Po njima je omilio tolikima. Za svećenika bio je zaređen 24. svibnja 1567. te, tako rekavši, kao mladomisnik bio izabran za duhovnika, kasnije za učitelja novaka, obavljajući i svećeničke poslove u korist napuljskoga građanstva, osobito kao vođa jedne Marijine kongregacije. Godine 1574. bio je poslan u Lecce da ondje osnuje kolegij u kojemu će biti poglavar, ali i podložnik. U tom je gradu ostao sve do svoje smrti 2. srpnja 1616. Svojom svetošću, ljubaznošću u susretima s ljudima, strpljivošću, uslužnošću, kao duhovni vođa i svetac, omilio je svima pa su ga nazvali "ocem grada". Njemu se s jednakim povjerenjem obraćahu biskupi, prelati, knezovi, plemići kao i priprosti svijet. Privlačili su ih i njegovi karizmatički darovi, osobito dar čudesa.
Sveti Bernardino Realino je nasmiješeni svetac. Njegov se smiješak temelji na dubokoj usrdnosti s Isusom. Iz te je usrdnosti izlazio uvijek među ljude pun vedrine, blagosti i dobrohotnosti. Nju nije moglo ništa uništiti. Na početku svoga boravka u Lecceu naišao je na nerazumijevanje, pa i kod subraće, ali se time nije dao svladati. Sačuvao je vedrinu, nadu, i u tome je bila tajna njegova uspjeha. Vjerovao je da Isus sve vidi, sve zna, i to mu je bilo dosta. Kad je ostario, mogao je još jedino moliti, davati dobar primjer i zračiti oko sebe svetost. I to je bilo mnogo. Sav se grad okupljao oko njegove ličnosti pa su svetoga starca gradski oci zamolili da Lecce uzme pod svoju zaštitu. On je to prihvatio, ali je znao da pravi zaštitnik toga grada može biti samo Isus i zato je sebi dragi grad u molitvi neprestano svome Gospodinu izručivao.
Toga divnoga, jednostavnoga čovjeka papa Leon XIII. proglasio je 27. rujna 1895. blaženim. Ta je beatifikacija imala odjeka i u travničkom sjemeništu u kojem se tada nalazio sluga Božji Petar Barbarić. Kad se bio razbolio od sušice, pisao mu je njegov prijatelj Petar Papac "da je za njegovo zdravlje molio devetnicu u čast novom blaženiku isusovačkog reda Bernardinu Realinu". Po završetku II. svjetskog rata Pio XII. proglasio je 22. lipnja 1947. Bernardina Realina, zajedno s Ivanom de Brittom svetim.