Svetac
Recimo nešto i o ovome svetome antiohijskome odvjetniku koga je proslavio posmrtnim govorom najveći crkveni govornik sv. Ivan Zlatousti.
Biti odvjetnik i sudac, braniti i krojiti pravdu nije uvijek baš lako. Odvjetnik Filogonije odlikovao se ipak upravo u kreposti pravednosti. A za nju se nadahnjivao u Evanđelju koje si je uzeo kao vrhovno životno pravilo. Stoga je svetim držao pravo svakoga čovjeka ne gledajući nikada na osobu, njezin ugled ili bogatstvo. Pravda i pravo bilo mu je iznad svega. Uvijek je ostao vjeran istini te kao odvjetnik nikada nije branio krivi posao. Imao je osobitu samilost prema siromasima pa je njihove parnice besplatno branio pred sudom. A najveće mu je veselje bilo kad je mogao izmiriti one koji su se među sobom optuživali i parničili.
Bio je oženjen i imao je samo kćerku koju je brižno odgojio u vjeri i kršćanskoj pobožnosti. Kao što je živio uzorno u svom odvjetničkom zvanju, tako je isto i u obitelji kao muž i otac. Bavio se i onim što mi danas nazivamo laičkim apostolatom; širio je, naime, Kristovu vjeru. No ni on nije završio svoj život kao laik, već je stupio u zrelim godinama u duhovni stalež.
Kad je godine 318. umro antiohijski biskup Vital, izabrali su jednodušno Filogonija za njegova nasljednika. On je ponizno uzeo na se tu visoku službu i obavljao je pravom apostolskom gorljivošću. Kao biskup i hrabro i neustrašivo podnosio je vihor progonstva koje je na Istoku i nakon Milanskog edikta podigao protiv kršćana car Licinije. I on je kao dobar pastir branio svoje stado od grabežljivih vukova. Slabe je pomagao molitvom i pokorom. Poznavajući ljudsku krhkost samilosno je postupao s onima koji su bili slabi u vjeri za vrijeme progonstva. Znao je, naime, dobro da nije svatko rođen za heroja i junaka. Dapače je i otpadnike blago primao u Crkvu kad su se vraćali.
Još se nije slegla bura Licinijeva progonstva kad je došlo zlo po Crkvu iznutra, od arijanaca. I Filogonije se istakao u borbi protiv arijanstva. Svoje stado znao je očuvati od te zaraze pa ga sveti Ivan Zlatousti uspoređuje s vinogradarom koji je znao ograditi svoj vinograd i na taj ga način očuvati. Umro je na današnji dan godine 323. ne dočekavši Nicejskog koncila.
Sveti Dominik je rođen u selu Canas kod Logroña (sjeverna Španjolska). Kao dječak čuvao je očeva stada, kao mladić stupio je u poznati benediktinski dvostruki samostan Sv. Millán de la Cogolla. Kasnije je u svom rodnom selu izgradio porušeni samostan Sv. Marija, a potom se kao prior vratio u Sv. Millá dde la Cogolla. Sveti Dominik je odbio platiti velike namete koje je od samostana potraživao kralj Garcia I. iz Navarre. Kralj se čak zaprijetio prisilnim mjerama, nakon čega Dominiku nije preostalo ništa osim bijega. Otišao je u Kastilju, gdje je dobro primljen u samostanu Sveti Sebastijan de Silos blizu Burgosa, a 1041. postao je opatom navedenog samostana. Taj samostan je Dominik doveo do punog procvata. Unaprijedio je samostanski život, samostan je učinio značajnim religioznim i kulturnim središtem, činio je čuda, što je privuklo brojne hodočasnike jer je samostan bio smješten na hodočasničkom putu prema Santiagu. Sveti Dominik iz Silosa proglašen je svetim odmah po svojoj smrti, a u 13. stoljeću po njemu je imenovan samostan : Samostan Svetog Dominika iz Silosa. Budući da je mnogobrojne kršćane oslobodio od maurskog zarobljeništva prikazuje se kako u rukama drži okove.
Premda je car Konstantin Milanskim ediktom 313. godine kršćanstvu dao slobodu, progonstva u 4. stoljeću nisu pravo prestala, napose na Istoku. Car Julijan Apostata (361.- 363.) odlučio je kršćanstvo uništiti te vratiti kult rimskih bogova, pa je ponovno poduzeo progonstvo kršćana.
Eugen i Makarije su bili svećenici, u Antiohiji Sirijskoj su uhićeni te teško mučeni. Potom su odvedeni na prisilni rad u Mauretaniju u Africi. Eugen je i u takovim okolnostima evangelizirao dok ga smrt nije zaustavila.
Tijekom povijesti kršćani i u progonstvima naviještaju evanđelje te ga jednostavno ništa ne može zaustaviti jer je Bog na djelu u svim prilikama.