Jr 1,1-1.4-10

Riječi Jeremije, sina Hilkijina, svećenika iz Anatota, u zemlji Benjaminovoj.

Dođe mi riječ Gospodnja:

»Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh;
prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih,
za proroka svim narodima postavih te.«
A ja rekoh: »Ah, Gospode Gospodin, gle,
ja ne umijem govoriti: dijete sam.«
A Gospodin mi odvrati:
»Ne govori: ‘Dijete sam!’
Već idi k onima kojima te šaljem
i reci sve ono što ću ti narediti.
Ne boj ih se:
jer ja sam s tobom da te izbavim«,
riječ je Gospodnja.
I tada Gospodin pruži ruku, dotače se usta mojih i reče:
»Evo, u usta tvoja stavljam riječi svoje.
Gle: postavljam te danas
nad narode i kraljevstva,
da istrebljuješ i rušiš,
da zatireš i ništiš,
da gradiš i sadiš.«

Ps 71,1-6b.15a-15b.17-17

 

Tebi se, Gospodine, utječem,
ne daj da se ikada postidim!

U pravdi me svojoj spasi i izbavi,
prikloni uho k meni i spasi me!

Budi mi hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenja:
jer ti si stijena i utvrda moja.

Bože moj, istrgni me iz ruke zlotvora.

 

iz šake silnika i tlačitelja:

Ti si, o Gospode, ufanje moje,
Gospodine, uzdanje od moje mladosti!

Na te se oslanjam od utrobe;

ti si mi zaštitnik od majčina krila.

 

 

Ustima ću naviještati pravednost tvoju,

povazdan pomoć tvoju:

Bože, ti mi bijaše učitelj od mladosti moje,
i sve do sada naviještam čudesa tvoja.


Mt 13,1-9

 

(Mk 4, 1–3; Lk 8, 4)
Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more.

I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama:
(Mk 4, 4–9; Lk 8, 5–8)
»Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk.«
»Tko ima uši, neka čuje!«