Uršula bijaše kršćanska djevica koja je poginula u Kölnu kao mučenica najvjerojatnije u IV. stoljeću. Najnovija iskapanja u crkvi Sv. Uršule u Kölnu pokazala su da je već u rimsko doba nad tri kršćanska groba bila podignuta crkva. Položaj te crkve na jednom rimskom groblju kod novih pregrađivanja i povećavanja crkve pridonio je stvaranju legende o 11.000 djevica, koje da su skupa s Uršulom poginule. Naime, kad su se iskapale jame za temelje nove veće crkve, pronađeno je mnoštvo kostiju. Uršula je bila engleska kraljevska kćerka koja je s brojnom pratnjom pošla na hodočašće u Rim pa su na putu u Kolnu od Huna svi bili pobijeni. To je već druga verzija njezina mučeništva. Uz Uršulu se štuju i njezine drugarice Priska, Eugenija, Grata, Cecilija i Verena. B. Kotting piše: "Jedva da ima mučeničke legende koja je u rajnskoj oblasti toliko potaknula štovanje svetaca kao što je to legendarni izvještaj o mučeništvu svete djevice Uršule i njezinih 11.000 drugarica. U crkvi Sv. Uršule u Kölnu nalazi se natpis koji potječe iz IV, ili V. stoljeća - dakle još iz doba seobe naroda - a koji nas obavještava da je neki čovjek po imenu Clematius na tom mjestu, gdje su djevice pretrpjele mučeničku smrt, njima u čast umjesto spaljena i razorena poganskoga svetišta podigao crkvu. Prva svjedočanstva štovanja sv. Uršule potječu iz VIII. ili IX. stoljeća. Legenda, koja pripovijeda o Uršuli i njezinim drugaricama (Aureliji, Kumeri, Kunigundi), označuje Uršulu kao kćerku jednoga britanskog kralja; ona je odbila prošnju za udaju jednoga poganskoga kraljevskoga sina i zavjetovala djevičanstvo. Sa svojim se drugaricama ukrcala na brod da otputuje iz Engleske te je, ploveći rijekom Rajnom, pristala u Kolnu, a taj su grad tada opsjedali pogani koji i nju ubiše. Veliki utjecaj na proširenje i prihvaćanje te legende imale su i 'objave' sv. Elizabete iz Schönaua. Kult se sv. Uršule iz Kolna proširio u Žpanjolsku, Italiju, Dansku, dapače čitavu Europu. Broj 11.000 potječe iz jedne srednjovjekovne pogrješke kod prepisivanja jer izvorna legenda govori o Uršuli i 11 mučenica. Još je u XVI, stoljeću sv. Andela Merici red što ga je osnovala stavila pod zaštitu svete Uršule." To su nama svima dobro poznate uršulinke koje se i danas službeno nazivaju Red svete Uršule. No sada nas nakon svega navedenoga zanima što napokon možemo držati o povijesnosti toliko štovane svetice svete Uršule? - Johannes Emil Gugumus, rektor Teutonskog kolegija S. Maria in Campo Santo, smatra da legenda o sv. Uršuli ima ipak prvotnu jezgru koja je povijesno vrijedna, dakle, povijesno pouzdana. Povijesnost sv. Uršule temelji se na natpisu njezine crkve u Kolnu na kojem doslovno stoji ovo: "Klemacije, čovjek senatorskoga ranga došavši s Istoka potaknut božanskim nadahnućem - nanovo je sagradio ovu baziliku na svoj račun da bi ispunio zavjet na mjestu gdje su svete djevice prolile krv za Kristovo ime." O tom se natpisu me8u povjesničarima i hagiografima raspravljalo sve do naših dana veoma mnogo, dok ga W. Lewison smatra vjerodostojnim i to na temelju dobrih i uvjerljivih dokaza. Taj natpis svjedoči o istinitosti i stvarnosti mučeništva skupine kršćanskih djevica u Kolnu. Novija iskapanja su dokazala da je crkva Svete Uršule sagrađena na jednome rimskom groblju. Kad se god. 1106. grad Kđln još više proširio, pronađeno je u blizini crkve Sv. Uršule jedno groblje (Ager Ursulanus), a kosti koje ondje prona8oše smatrane su kostima svetih djevica i mučenica. Razdoblje njihova mučeništva može se smatrati Dioklecijanovo progonstvo, tamo negdje oko god. 304. Njihov se broj sa sigurnošću još ni danas ne može točno utvrditi, a isto tako ni njihova imena. Osim spomenutih navode se još i ova: Brittola, Martha, Saula, Sambatia, Saturnina, Gregoria, Pinosa, Palladia. Sveta Uršula je zaštitnica grada Kolna, a u prošlosti je bila zaštitnica studentske mladeži u Beču, Coimbri i Parizu. Njezinu pomoć i zaštitu vjernici zazivahu za vrijeme ratova, zatim da bi si isprosili sretnu smrt. Postoje čak i Litanije svete Uršule za sretnu smrt. Sveticu zazivaju u pomoć ozlijeđeni od opekotina. Smatraju je zaštitnicom dobra braka, učiteljica, trgovaca suknom. U srednjem vijeku nastadoše i brojne bratovštine sv. Uršule, kojima pripadahu čak i biskupi, opati i kraljevi. Njezin se blagdan naročito svečano slavio u Kolnu. Kroz grad bi išla procesija sa svetičinim relikvijama. Znamo iz Memoriala blaženog Petra Fabera koliko je taj Božji ugodnik štovao svetu Uršulu i njezine drugarice.
Nije dodan životopis sveca
Velika popularnost sv. Hilariona u duhovnoj literaturi duguje se njegovu životopisu što ga napisa Sv. Jeronim, naš zemljak, veliki učenjak i naučitelj Crkve.
Sv. Jeronim je napisao njegov životopis dvadesetak godina nakon svečeve smrti, a na Istoku je doživio mnoge prijevode i prijepise. Autor, Sv. Jeronim, kaže da se to njegovo djelo o Svetom Hilarionu temelji na sv. Epifaniju, biskupu Cipra, koji je osobno poznavao sveca te i sam o njemu napisao pohvalno slovo. Iz Jeronimova životopisa znamo najviše o Hilarionu, utemeljitelju palestinskog monaštva u IV. stoljeću. Nešto podataka o njemu imamo i od pisca Sozomena.
Hilarion se rodio u Thabati kod Gaze oko god 290. od poganskih roditelja koji su ga poslali na nauke u Aleksandriju. Ondje se obratio na kršćanstvo i zagrijao za monaški život. Sam je želio obići skupine pustinjaka. Nekoliko je godina bio učenik Sv. Antuna Pustinjaka, slavnog oca kršćanskog monaštva. Više od dva mjeseca proživio je oko g. 307. s njime u egipatskoj pustinji. Kad se vratio kući, nije više zatekao žive svoje roditelje. Poput svog učitelja i on je baštinjena dobra podijelio siromasima. Nakon toga se povukao u samoću kod mjesta Maiume. Tu je provodio život u veoma oštrim vježbama pokore, u neprestanoj molitvi, a ipak podvrgnut i teškim napastima.
Sv. Jeronim veoma zanimljivo opisuje taj period Hilarionova života. Oko g. 329. Hilarion je počeo oko sebe skupljati učenike pa su osnovali prvi samostan u Palestini. Glas se o Hilarionovoj svetosti proširio na sve strane, a pripisivala su mu se i čudesna djela: ozdravljenje bolesnika i oslobađanje opsjednutih od demona. Kako su ga ljudi salijetali sa svih strana, više nije imao mira ni samoće. Zbog mnoštva njegovih čudesa dolažahu mnogi k njemu tražeći duhovnu pomoć. Zato odluči poći na hodočašće. U želji za samoćom otišao je najprije u Egipat, zatim u Bruchio kod Aleksandrije, pa onda u jednu oazu u Libiji. Napokon se morem prevezao na Siciliju gdje je živio kod Pachina na rtu Capo Passero. Sa Sicilije je došao, kako čitamo u njegovu životopisu, »u Dalmaciju«, i to u blizinu starog Epidaura, u današnjoj Župi Dubrovačkoj, kod Cavtata. Tamo je spomen i štovanje svećevo još i danas živo. Narod ga zove sveti Ilar, a nije rijetkost da muškarci nose njegovo ime. Sveti Ilar je zaštitnik župe Mlini.
Svoj je životni vijek Sv. Hilarion završio u samoći kod Pafosa na otoku Cipru. Ondje življaše sakriven pet godina. Samo bi ga od vremena do vremena posjetio vjernu mu učenik Ezihije (Hesychios). Umro je kao osamdesetogodišnjak 21. listopada 371. godine.Učenik je njegove posmrtne ostatke potajno prenio u Gazu. Oko god. 520. još se uvijek pozivalo ondje na njegov grob.
Štovanje je sv. Hilariona bilo veoma prošireno na Istoku, o čemu uz drugo svjedoče i brojni svečevi životopisi na grčkom, armenskom i koptskom jeziku. Svi se ti životopisi temelje na opisu sv. Jeronima. Na otoku Cipru bijaše veoma štovan, a kasnije u Pisi, te u Francuskoj, kamo su bile prenesene njegove relikvije u Duravel. Hilarionov kult je proširen u antiohijskom, jeruzalemskom, aleksandrijskom, carigradskom i moskovskom patrijarhatu. Kod nas se štuje u dubrovačkoj biskupiji. Nakon sv. Bede Časnog, koji je sv. Hilariona uvrstio u svoj Martirologij, činili su to isto i drugi pisci toga Popisa svetaca i mučenika.
Bernhard Kotting naglašava kako je sv. Hilarion ne samo legenda nego i strogo zajamčena povijesna osoba. Onaj životopis sv. Hilariona što ga napisa sv. Jeronim nije biografija pisana na naš suvremeni način, već onako kako su se nekoć pisali monaški životopisi da budu na pouku i pobudu, a što dakako ne niječe povijesnost dotičnog sveca ili pustinjaka. Sveti Jeronim ga je htio prikazati kao nekog sv. Antuna Palestine.
Sveti je Hilarion osnovao više samostana u Palestini i Egiptu. Kad je u 83. godini života bio na samrti, uhvatio ga je strah pred Božjim sudom tako da se sav tresao. Bila je to napast koju inače vrlo rijetko doživljavaju bogobojazne osobe koje su sveto živjele. Da svlada tu napast, Hilarion je sam sebi govorio: »Sedamdeset sam godina Bogu služio svim srcem – kako smijem sada strepiti pred Božjim sudom?« Na taj način svladao je napast te spokojno Bogu predao dušu. Svetac je bio u pravu jer se zbog tolikih svojih dobrih djela mogao oslanjati na Božju milost i u nju se pouzdati. Imao je i pravo, jer sveti Petar piše da »Gospodin može izbaviti prave štovatelje iz kušnje...« (2 Pt 1,9).