1 Mak 6,1-13
U to vrijeme kralj Antioh prolazio gornjim krajevima. Dočuo je da je perzijski grad Elimaida na glasu s bogatstva, sa srebra i zlata, da je ondje bogat hram u kojem se nalaze zlatni predmeti vojne opreme, oklopi i oružje što ih je ostavio Filipov sin Aleksandar Makedonski, koji je prvi vladao nad Grcima. Zato je krenuo da pokuša zauzeti grad i opljačkati ga, ali nije uspio jer su građani doznali za njegovu nakanu. Oni mu se opriješe s oružjem u ruci: natjerali su ga u bijeg te se odande morao, jako ojađen, probijati natrag u Babilon. Još dok je bio u Perziji, dođoše i javiše mu kako su poražene čete što su upale u judejsku zemlju. I Lizija je navro sa snažnom vojskom, ali je pred Židovima morao pobjeći, jer su oni pobijeđenim vojskama uzeli opremu i obilan plijen i tako postali još jači. Srušili su i sramotni kip što ga bijaše podigao na žrtveniku u Jeruzalemu, a svoje su sveto mjesto okružili visokim zidovima, kakvi su bili i prije, pa tako i Betsur, jedan od njegovih gradova.
Kad je kralj čuo te vijesti, prenerazi se i silno uznemiri; pade na postelju i razbolje se od jada što mu se nije želja ispunila. Ostade tako više dana, ali ga je tuga neprestano presvajala. A kad mu bijaše umrijeti, dozva sve svoje prijatelje i reče im: »Nestalo je sna s mojih očiju i srce mi je klonulo od jada. Zato rekoh u svom srcu: ‘U koliku li sam tjeskobu zapao i kakav li me to val nesreće zapljusnuo! Mene koji sam u vrijeme svoje moći bio poštovan i ljubljen. Sad mi dolaze na pamet zla koja sam počinio u Jeruzalemu kad sam odande odnio sve zlatno i srebrno posuđe što se u njemu nalazilo i kad sam bez razloga zapovjedio da se stanovnici Jude istrijebe. Sad znam da me zbog toga snašlo ovo zlo i da od velike tuge umirem u tuđoj zemlji!’«

Ps 9,2-4.6-6.16-16.19-19
ALEF Slavim te, Gospodine, svim srcem svojim,
ispovijedam sva čudesna djela tvoja.
 Radujem se i kličem tebi,
pjevam imenu tvome, Svevišnji!
BET Dušmani moji natrag krenuše,
padoše i pred licem tvojim pogiboše.
 ti pokara pogane, pogubi bezbošca,
ime im izbrisa dovijeka.
TET Pogani padoše u jamu koju sami iskopaše,
zamka koju potajno staviše uhvati nogu njihovu.
KAF Jer siromah neće pasti u zaborav zauvijek,
ufanje ubogih neće biti zaludu dovijeka.

Lk 20,27-40
(Mt 22, 23–33; Mk 12, 18–27)
Pristupe mu neki od saduceja, koji niječu uskrsnuće. Upitaše ga: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijahu tako sedmorica braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.«
Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«
»A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospodina zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!«
Neki pismoznanci primijete: »Učitelju! Dobro si rekao!« I nisu se više usuđivali upitati ga bilo što.