Svetac Apostol
Jakov je bio sin Zebedeja i Salome, a brat Ivana evanđelista. Rodio se u Betsaidi na Genezaretskom jezeru. Na apostolat je pozvan u proljeće ili ljeto g. 28. od samoga Krista. Sveti Matej o tom u svom evanđelju piše: "Idući odatle dalje, Isus opazi drugu dvojicu braće, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana, u lađici, s ocem, gdje krpe mreže. Pozva ih. Oni odmah ostave lađicu i svog oca te pođu za njim" (Mt 4,21-22).
Sveti Jakov, zajedno s Petrom i Ivanom, pripada onome najužem krugu oko Isusa. S njima je prisutan uskrsnuću Jairove kćerke, Isusovu preobraženju na Taboru, njegovoj smrtnoj borbi u Getsemaniju.
O njegovu naglom karakteru govori zgoda iz Isusova života kada ga negostoljubivi Samarijanci ne htjedoše primiti. "Kad to vidješe učenici, Jakov i Ivan, rekoše: 'Gospodine, hoćeš li da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi?' Isus se okrenu pa ih ukori. I odu u drugo selo" (Lk 9,54-56). Ono što još sigurno znamo o sv. Jakovu zabilježeno je u Djelima apostolskim. "U ono vrijeme kralj Herod poče zlostavljati neke članove Crkve. Mačem pogubi Ivanova brata Jakova" (Dj 12,1-2).
Klement Aleksandrijski i Euzebije Cezarejski spominju i obraćenje sudskoga sluge ili pandura, koji je Jakova vodio na sud. Vidjevši taj kako je apostol hrabro primio smrtnu osudu, priznao se i sam kršćaninom. Jakova je zamolio za oproštenje za sve što mu je učinio. Apostol ga je poljubio i rekao mu: "Mir s tobom!" Poslije toga je obojici odrubljena glava.
Tijelo sv. Jakova bijaše preneseno u Compostellu, u Žpanjolskoj, gdje njegov grob u srednjem vijeku postade uz Rim i Jeruzalem najviše pohađano hodočasničko mjesto. Žpanjolska ga je izabrala za svoga zaštitnika, a kad njegov blagdan padne u nedjelju, onda je ona cijela godina jubilarna Jakovljeva godina.
Svetog su Jakova kao svog naročitog zaštitnika poštivali tijekom stoljeća hodočasnici i putnici, zatim srednjovjekovni vitezovi, pa onda apotekari, kožari, ratari i voćari. Slikari ga obično prikazuju kao putnika sa štapom u ruci, koji put i s mačem, što podsjeća na njegovu smrt, jer je od kralja Heroda Agripe bio pogubljen mačem i tako prvi od apostola pošao u mučeničku smrt. Sv. Ivan Zlatousti kaže o njemu: "Od početka ga je prožimao veliki žar: zapustio je sve ljudsko, te se popeo do neizrecivog vrhunca i ubrzo bio pogubljen."
Svetac Mučenik
Zanimljivo je da je sv. Kristofor bio jedan od najpopularnijih svetaca i u srednjem vijeku. Njemu u čast gradili su kako na Istoku tako na Zapadu brojne crkve i samostane. Njegovi kipovi rese tolika sakralna zdanja. Tko od nas ne poznaje gorostasa koji poduprt štapom na ramenu nosi dijete? Štovatelji sv. Kristofora htjeli bi saznati što više o njegovu životu. Ta želja je stara već 16 stoljeća, a rodila je o tome junaku prvih kršćanskih vremena mnoge, upravo nevjerojatne legende. Iz najstarijih, veoma sažetih pismenih svjedočanstava o sv. Kristoforu možemo jedino s dostatnom sigurnošću dokazati povijesnu opstojnost svetog mučenika, dakle, da se radi o osobi koja je postojala te koja je prema Jeronimskom martirologiju g. 250. bila ubijena za vrijeme Decijeva progonstva. To je bilo sedmo od deset velikih progonstava kršćana prije milanskog edikta te, uz Dioklecijanovo, najkrvavije progonstvo, u kojem poginuše brojni mučenici. Sveti je Kristofor položio život za Krista u Samu u pokrajini Liciji. Jedan natpis svjedoči da je njemu u čast 22. rujna 452. u Kalcedonu podignuta crkva. Stručnjaci misle da je taj natpis vjerodostojan i da nije pod utjecajem ikakvih legendi.
Od brojnih legendi o sv. Kristoforu spomenut ću samo jednu, kojoj je autor srednjovjekovni pisac Jacobus de Voragine - živio u XIII. stoljeću. On je u svojoj knjizi Legenda aurea sv. Kristofora učinio veoma slavnim na Zapadu. Prema njemu, Kristofor bijaše mladi div koji je želio služiti najmoćnijem gospodaru. Zbog toga se stavio u službu najprije kralja, pa onda cara i napokon đavla. No kad je u pratnji đavla na jednom putovanju vidio kako se đavao plaši raspela kraj puta, stupio je u službu Krista, koji je jači od svih drugih. Tako se u njemu rodila i želja za obraćenjem. Neki ga je pobožni pustinjak poučio o zapovijedima ljubavi. Želeći se vježbati u toj kreposti i na taj način spremiti na krštenje, izabrao si je obitavalište kraj jedne rijeke kako bi pomagao putnicima koji su morali preko nje prelaziti. Jedne noći probudio ga je neki veoma dražestan dječačić te zamolio da ga prenese preko rijeke. Div ga je s lakoćom stavio na ramena, ali kad je počeo koracati prema drugoj obali rijeke, teret je bivao sve teži tako da ga je, opirući se o svoj debeli štap, jedva prenio. Primivši krštenje, Kristofor je pošao u Liciju gdje je podnio mučeništvo.
Na Istoku se slavi 9. svibnja.