Rim 8,18-25
Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela. Ta u nadi smo spašeni! Nada pak koja se vidi nije nada. Jer što tko gleda, kako da se tomu i nada? Nadamo li se pak onomu čega ne gledamo, postojano to iščekujemo.

Ps 126,1-6

Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske,
bilo nam je ko da snivamo.

Usta nam bjehu puna smijeha,
a jezik klicanja.
Među poganima tad se govorilo:
»Velika im djela Gospodin učini!«
Velika nam djela učini Gospodin:
opet smo radosni!

Vrati, o Gospodin, sužnjeve naše
k’o potoke negepske!
Oni koji siju u suzama,
žanju u pjesmi.
Išli su plačući
noseći sjeme sjetveno:
vraćat će se s pjesmom,
noseći snoplje svoje.

Lk 13,18-21
(Mt 13, 31–32; Mk 4, 30–32)
Govoraše dakle: »Čemu je slično kraljevstvo Božje? Čemu da ga prispodobim? Ono je kao kad čovjek uze gorušičino zrno i baci ga u svoj vrt. Uzraste i razvi se u stablo te mu se ptice nebeske gnijezde po granama.«
(Mt 13, 33)
I opet im reče: »Čemu da prispodobim kraljevstvo Božje? Ono je kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.«