Svetac
Ivan Berchmans se rodio god. 1599. u selu Diestu, u današnjoj belgijskoj pokrajini Brabantu. Otac mu je po zanimanju bio obrtnik-kožar s dosta skromnim prihodima. Od god. 1612. Ivan se kao đak nalazio u Malinesu. Živeći u razdoblju u kojem je u ime vjere počinjeno mnogo okrutnosti, mogao je tada kao i mnogi drugi isusovački đaci dobro upoznati povijest tolikih mučenika pa se i sam želio, kao vojni kapelan, pridružiti vojskama protureformacije. Tu karijeru zbog prerane smrti doduše nije mogao ostvariti, ali ju je zato ostvario njegov mladi brat, također isusovac. Ivan je bio mladić pun prirođenog poštovanja prema drugima, no bez infantilizma. Njegova je vatrena narav i odlučnost došla do izražaja u jednom pismu što ga je napisao roditeljima, kad je nakanio stupiti u Družbu Isusovu, a oni se toj namjeri opirali. Iz tog pisma, napisana u kolovozu 1916. godine, kad mu je bilo 17 godina i kad je u srcu gajio živu želju da se što prije Bogu sasvim posveti te predusretne sve namjere roditelja o njemu bez njega, saznajemo kako im je obrazložio ono što je odlučio. Pismo im je upravio iz Malinesa ovako:
"Poštovani oče i predraga majko! Već 4 mjeseca Gospodin nastavlja kucati na vrata moga srca koja sam ja do sada na neki način držao zatvorena. Od tog vremena opažam da mi ne dolazi druga misao bilo za učenje, bilo dok počivam, bilo na šetnji, bilo ako što drugo činim, osim misao koji ću stalež odabrati. Nakon što sam se više puta pričestio te učinio dobrih djela, odlučio sam napokon posvetiti se Bogu, našem Gospodinu, u redovničkom staležu, dakako, ako me u tom - bude pomagala njegova milost.
Doduše, prijatelji i roditelji običavaju teško podnositi kad im odlaze oni koje ljube. No ja sam o svemu tome drukčije mislim. Kad bi ovdje preda mnom bili prisutni otac i majka sa sestrom i ostalim rođacima, tamo pak Bog i Gospodin naš, sa svojom, no kako se nadam i mojom, blaženom Majkom te mi rekli: 'Nemoj nas ostaviti, dragi sine, to te molimo za trud i muke što smo za te podnijeli!' - Isus pak naprotiv: 'Radije slijedi mene koji sam se za te rodio, bio bičevima izudaran, trnjem okrunjen i napokon na križ pribijen: ovih pet rana što vidiš, nisam li za te podnio? I zar ne primjećuješ da sam do sada tvoju dušu svojim tijelom hranio i svetom krvlju krijepio?' - Jao, predragi moji roditelji, kad o svemu tome ponovno razmišljam, tako se zagrijem da bih odmah, kad bih mogao, u red pobjegao: niti će mi duša ni srce mir uživati sve dok ne otkriju svoga ljubljenoga.
Ja sam, dakle, odlučio radosne duše prikazati se Isusu Kristu te njegove bojeve u njegovoj Družbi vojevati. Sada samo očekujem da ne biste svoje namisli suprotstavili Kristovima.
Radije se preporučujem vašim svetim molitvama i molim Gospodina da me usliši i udijeli mi ustrajnost u svetim odlukama sve do konca života; a zatim da meni i vama udijeli vječni pokoj. Poslušan Kristov i vaš sin. Ivan Berchmans."
Ivan je u Malinesu god. 1616. stupio u novicijat Družbe Isusove. Bio je to veoma brojan novicijat, a na čelu mu odličan učitelj novaka. Poslije novicijata poglavari su Ivana poslali na studij u Rim, gdje je nakon kratke bolesti - bila je to groznica i zaraza crijeva - u žarkoj rimskoj vrućini 13. kolovoza 1621. u Gospodinu preminuo. Nije mu se ispunio životni san da kao misionar pode u Kinu ili da se bori protiv krivovjeraca. Gospodin se zadovoljio samo njegovim svjedočenjem vjernosti u malom, u običnom svagdašnjem životu.
Svetac
Toga franjevačkog sveca nazivaju svecem Križnoga puta i Bezgrješne, fratrom koji je od potpune propasti spasio rimski Colosseum, tu građevinu visoku gotovo 50 metara, što se u istoj visini kao i brežuljak Palatin diže nad Forumom, te koji je najveća građevina staroga svijeta. No kad bi se radilo samo o tome, spasiteljska slava Koloseja sv. Leonarda i ne bi bila tako velika. Kolosej je za nas kršćane sveto mjesto u kojem su toliki kršćani za Krista položili svoj život, poškropivši njegovo tlo svojom mučeničkom krvlju. Zato je hvale vrijedna revnost svih koji su ga nastojali očuvati budućim naraštajima. Povjesničari, doduše, misle da su dokazali kako kršćani nisu bili mučeni u Koloseju. No križni put, što ga je ondje zasadio sv. Leonardo, ipak je trajan spomenik svim mučenicima koji su za vrijeme progonstava poginuli u Rimu. Još se jednom vrlinom i zaslugom može dičiti sv. Leonardo da Porto Maurizio. On je bio vatren propovjednik Kristove muke.
Leonardo se rodio god. 1676. u Porto Maurizio, u pokrajini Liguriji, kao sin pomorskog kapetana Dominika Casanove, koji ga je ostavio siročetom u nježnoj dobi. Doveden u Rim, svršio je svoje nauke na glasovitom isusovačkom Rimskom kolegiju. Jednoga dana neki ga je sudrug pozvao u crkvu na propovijed. Tek što su na putu prema crkvi učinili nekoliko koraka, naišli su na čovjeka što se obješen njihao na vješalima. Vidjevši taj jezivi prizor, obojica mladica rekoše u jedan glas: »Evo propovijedi!«
Nekoliko dana nakon toga Leonardo je slijedio dvojicu fratara koji su se penjali prema samostanu Sv. Bonaventure na Palatinu, gdje i sam obuče odijelo franjevaca, zvanih »della riformella« – obnovljenih – a koje su zvali i bosonogi. Kao mladi franjevac tražio je da ga pošalju u misije u Kinu. No kardinal Coloredo mu je odgovorio: »Tvoja Kina bit će Italija!« I doista je ta zemlja koncem XVII. stoljeća svojom moralnom bijedom imala sve značajke misijske zemlje. Leonardo se kao propovjednik dao na obraćenje puka, a kao sredstvo služile su mu teme o muci Isusovoj, osobito o križnome putu, pobožnosti što su je franjevci posvuda širili. Bio je tipičan propovjednik na temperamentan talijanski način. Njegove su propovijedi imale u sebi nešto dramatično i tragično. Propovijed bi popratio javnim bičevanjem ili bi ruku stavio na plamen zapaljene baklje.
Ljudi su masovno hrlili na njegove propovijedi, njima redovito ostajali duboko potreseni, a on je bio neumoran u naviještanju pokore u duhu Kristove muke, pozivajući sve na skrušenje, obraćenje te istinski kršćanski život. Sam sveti Alfonso de Liguori govoraše o njemu: »On je najveći misionar našega stoljeća.« Nije bila rijetkost da je cijelo mnoštvo, slušajući ga, dirnuto i duboko ganuto, udarilo u plač i jecanje.
Najveći dio svoje svećeničke aktivnosti Leonardo je proveo u Firenzi. Križevi što su ih njegova subraća podigla izvan Porta di S. Miniato često puta bijahu propovjedaonice na otvorenom, s kojih je naviještao Božju riječ. Kao propovjednik obišao je cijelu Italiju, no ipak je njegovo bojno polje najčešće bilo u Toskani, gdje se borio protiv jansenističkih hladnih shvaćanja vjere i kršćanske pobožnosti. O uspješnosti njegova propovijedanja svjedoče neke zgode. Tako su, na primjer, na Korzici na koncu jedne njegove propovijedi o Isusovoj muci ljudi, otvrdnuli u stoljetnoj mržnji, bacali od sebe ubojito oružje te se u znak pomirenja među sobom počeli grliti i vikati: »Živio fra Leonardo, živio mir!« U Firenzi se u propovijedima obraćao svim građanima, uključivši i prostitutke. Kad je bio dan znak za njegovu propovijed, zatvarale su se čak i javne kuće.
Za vrijeme Svete godine 1750., koju je otvorio papa Benedikt XIV., sv. Leonardo je 27. prosinca propovijedao u Koloseju o križnom putu. Bilo je to prvi puta da se na tom mjestu obavljao vjerski obred. Od te godine pa sve do danas sam Papa svake godine na Veliki petak obavlja križni put u Koloseju. Križni put sv. Leonarda u Koloseju značio je preokret u povijesti toga zdanja. Do tada je ono služilo kao rudnik kamena, što bi ga sigurno upropastilo. A otada se smatra svetim mjestom pa je tako zaustavljeno i njegovo rušenje.
Fra Leonardo je bio i veliki pobožnik Majke Božje, osobito njezina bezgrješnog začeća. Za tu se Marijinu povlasticu vatreno zalagao. Uvjerio je i samoga Papu kako bi bez troška mogao sazvati opći sabor. Neka načini svojevrstan referendum medu biskupima pa, čuvši njihovo mišljenje, neka proglasi dogmu o bezgrješnom začeću. Benedikt XIV. pripremio je za tu svrhu već jednu bulu, službeni Papin dokument, no ona ipak nikad nije bila objavljena.
God. 1751. fra Leonardo je umro u svom omiljelom samostanu Sv. Bonaventure u Rimu na Palatinu. Sam Papa je išao obići njegovo mrtvo tijelo, a da se i ne govori o puku koji je nagrnuo u tolikom mnoštvu da su čak vojnici morali uredovati jer su se ljudi otimali za relikvije. Papa Benedikt XIV. je tada izjavio: »Na zemlji gubimo prijatelja, na nebu dobivamo zagovornika.« Na svečevu grobu bilo je izloženo njegovo proročko pismo, pisano malo prije smrti. U njemu je navijestio da će jednom biti proglašena dogma o Marijinu bezgrješnom začeću. I u tom se nije prevario. Trebalo je, doduše, čekati još 103 godine, no proroštvo se ipak ispunilo.
Svetac
Približavajući se pomalo završetku crkvene liturgijske godine, kad nam Crkva sve više stavlja pred oči eshatološke stvarnosti, a i svršetku ovoga našega niza Duhovnih velikana, dolaze nam na pamet rijeci sv. Tome Akvinca. On, tumačeći naše kršćansko Vjerovanje, piše i o vječnome životu te kaže: »Napokon, život vječni sastoji se u ugodnu društvu svih blaženika. A to je društvo vrhunski ugodno jer će ondje svatko sa svim blaženicima uživati sva dobra. Jer, svatko ondje ljubi drugoga kao samoga sebe pa se i tuđem dobru veseli kao svome. Što se više povećava radost sviju, to je veća i radost pojedinca.«
Mi smo kroz cijelu liturgijsku godinu već ovdje na zemlji, dok smo još putnici prema vječnom životu, nastojali biti u društvu svetaca, blaženika, Božjih slugu i ugodnika. S njima smo nastojali uživati ona duhovna i milosna dobra koja nam je Gospodin obilno davao. S njima smo nastojali dijeliti onu duhovnu radost u Bogu i od Boga, sjećajući se riječi svetog Augustina: »U obradovane neće uči sva radost, ali će obradovani posve ući u radost.« I dok smo se toga sjećali, u nama je rasla nada da ćemo »posve ući u radost« koju ćemo uživati u blaženom gledanju Boga sa svim blaženima na nebu.
Da se naše svetačko društvo što više poveća, upoznajmo se danas i sa sv. Silvestrom Guzzolinijem, koji je, kao i toliki drugi utemeljitelji takozvanih reformiranih monaških redova, kao što su bili klinijevci, cisterciti, dobro uočio da staro i uvijek vrijedno Pravilo sv. Benedikta valja posuvremeniti te prilagoditi potrebama novih vremena. On je to učinio početkom XIII. stoljeća kad su bili veoma životvorni i aktivni novi redovi: karmelićani, dominikanci i franjevci.
Silvestro Guzzolini rodio se god. 1177. u Osimu, u talijanskoj pokrajini Marche. Otac mu je bio zaljubljen pravnik pa je i o svom sinu sanjao kako bi ga učinio slavnim pravnikom. Radi toga posla ga na studije u sveučilišna središta Paviju i Bolognu. Silvestar se ondje upoznao s mnogim mladim studentima teologije koji su bili zahvaćeni propovijedanjem sv. Franje i sv. Dominika, idealima novonastalih prosjačkih redova. I on se, umjesto studija prava, dao sav zanosom idealista na studij svete znanosti – teologije. Kad je to dočuo njegov otac, razljutio se te ga pozvao kući i držao ga uza se gotovo kao sužnja. Strašno je živjeti i surađivati s odviše autoritativnim ljudima koji uvijek misle da sve mora biti onako kako oni misle i žele, pogotovo ako su još uvjereni da je to najbolje.
Kako se nikoga na silu ne može učiniti pravnikom ili bilo kojim drugim stručnjakom, radnikom, majstorom, ako on za to nema smisla ni volje, tako se ni od Silvestra na silu nije moglo učiniti pravnika. On je i dalje proučavao teologiju te u roku od 10 godina dospio ipak do svećeničkog ređenja. Brzo je bio primljen i medu kanonike svoga grada. Iako je morao krišom studirati teologiju, on je ipak stekao prilično teološko znanje pa je izišao na glas i kao propovjednik i kao dobar teolog. Mogao je, dakle, na crkvenoj ljestvici kao svećenik lako postići veliku karijeru. Na taj bi način sigurno, barem donekle, ublažio i razočaranje svoga oca.
No on je drugim očima negoli oni oko njega gledao na svijet pa je stoga dao prednost pustinjačkom i strogo pokorničkom životu u gustim šumama Della Rossa, nedaleko od Valdicastra. U samotničkom životu razmatranja i ručnoga rada imao je kao sudruga samo jednoga svog učenika. To ipak nije potrajalo dugo jer mu i drugi dođoše. Silvestar je stoga opet pobjegao i sklonio se na Monte Fano kod Fabriana. Tamo je u samoći neko vrijeme ostao posve sam. Jedino mu je društvo činio neki star, već bolestan vuk. Ali doskora mu se i tu pridruži manja skupina učenika. Silvestar je u tome vidio jasan mig Božje providnosti pa je sagradio mali samostan i posvetio ga Gospi. Za normu života uzeli su prvotno Pravilo svetog Benedikta, prilagodivši ga svojim uvjetima i idealima, sačuvavši ipak onu njegovu prvotnu strogost.
Kao nekoć sv. Benedikt u Subiacu, tako je i sv. Silvestar u okolici Monte Fana osnovao 12 novih samostana u koje se okupilo 400 redovnika, željnih živjeti prema obnovljenom i životno osvježenom Pravilu sv. Benedikta. »Silvestrine« – kako ih nazvaše – odobrio je papa Inocent IV. redovnička grana sv. Silvestra nije se osula ni uginula nakon njegove smrti. Ona je živa i danas svjedočeći životnu snagu Pravila sv. Benedikta, ali i sve ono što joj je svojom primjenom i životom dao sveti Silvestar Guzzolini.