Danas se slavi blagdan ukazanja Bezgrješne Djevice Marije sv. Katarini Labouré. Zbilo se to 27. studenoga 1830. u Parizu, u kapeli kuće matice Kćeri kršćanske ljubavi. Od ukazanja potječe čudesna medaljica Bezgrešne Djevice Marije, a odatle i ime tom blagdanu kojeg je 23. srpnja 1894. odobrio papa Leon XIII.
Za tu je medaljicu rečeno “Oni koji je nose primit će velike milosti.” Prema svetičinoj viziji na medaljici treba pisati: “O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo.” Taj natpis teče iznad Gospinog lika, a na drugoj strani medaljice nalazi se križ sa slovom M, te prikazi Srca Isusa Krista i Srca BDM, a oko svega je vijenac od 12 zvijezda.
Blažena
Ime i lik ove blaženice bijahu naročito poznati u Francuskoj u kasnom srednjem vijeku. Ona bijaše tip dobre žene koja je posvuda oko sebe širila sjaj svoje duhovne dražesti, miomiris svojih kreposti i toplinu svoje osjećajnosti. Kod nje se nije radilo o nekoj upadnoj svetosti, o nečemu što bi u životu Crkve ostavilo tragove nečega velikog i izvanrednog.
Delfina je bila kćerka jedinica marsejskog grofa i grofice, a rodila se god. 1283. u Puy–Michelu. već je kao djevojčica bila na veliku radost i utjehu svojoj obitelji. Po tadašnjem običaju već u dobi od 12 godina zaručena je s jednim mladim plemićem koji svojom plemenitošću nije zaostajao za njom. Bio je to Elzear, sin grofa od Ariana, i već od malena primio je temeljit kršćanski odgoj.
Vjenčanje je uslijedilo 4 godine nakon zaruka. Bio je to brak u kojem je to dvoje živjelo u čistoći, odabravši baš tu krepost kao sredstvo postizavanja kršćanskog ideala savršenstva U njihovu zamku Ansouis živjelo se više pokornički nego gospodski, živjeli su više kao askete negoli bogati feudalci.
Kad su se preselili u dvorac Puy–Michel, ušli su u treći red sv. Franje. Tada se njihov nutarnji život obogatio još jednom dimenzijom: ljubavlju prema bližnjemu, koja se očitovala u velikoj dobrotvornosti prema siromasima. Sami su živjeli skromno da bi svoja dobra mogli što obilnije dijeliti bijednima. Odlikovali su se u svim djelima milosrđa.
Kad je Elzear bio pozvan u svoje vojvodstvo di Ariano kao poklisar u Napuljskom anžuvinskom Kraljevstvu, njegova i njegove žene dobrotvornost postadoše još obilnije. No u tom kraju, koji je bio neprijateljski raspoložen prema vladarima Anžuvincima pa su bune i neredi bili na dnevnom redu, Elzear i Delfina postadoše i ambasadori mira i sloge među ljudima, postadoše u duhu Evanđelja pravi mirotvorci.
Elzear je nešto kasnije umro u Parizu i bio sahranjen u Provansi. Delfina ga je naprotiv dugo nadživjela sačuvavši njegovu uspomenu osobito dobrotvornim djelima i ustanovama. Doživjela je veliku radost da je još za njezina života Crkva njezina muža uvrstila u broj svetaca. Umrla je sva sretna u dubokoj starosti od 90 godina. Pokopana je uz svoga svetoga muža, a njoj je priznat naslov blaženice.
Promatrajući život blažene Delfine i njezina svetog muža Elzeara, dolaze nam na pamet riječi francuskog pisca Charlesa Paguyja, koji je negdje zapisao: »Potrebno je spasiti se zajedno, doći zajedno dragome Bogu. Ne može se naći dragoga Boga sam bez drugih. Stoga valja misliti na druge, malo raditi i za druge. Što će nam Gospodin reći ako mu se vratimo sami bez drugih?« Postoji čitav niz mogućnosti za svagdašnju primjenu ljubavi prema bližnjemu. Valja ih samo uočiti i prihvatiti. Svaki je čovjek moj brat pa bih se prema njemu morao bratski i ponijeti, u pravoj i nehinjenoj bratskoj ljubavi. To nije lako, koji put zna biti naročito teško. No i tada valja vježbati bratsku i sestrinsku ljubav jer nas tako uči Gospodin, uči riječima, a još više svojim životom. To nas isto uče svojim primjerom i njegovi najbolji učenici i sljedbenici, Božji sveci i svetice.
Svetac Biskup
Taj je svetac po rođenju bio Irac, monah, a zatim opat samostana Aghaboe. Godine 743. napustio je svoj rodni otok da "Kristu za ljubav" započne dugo misijsko putovanje po europskim zemljama. Naviještao je Evanđelje u Bavarskoj, Koruškoj, Štajerskoj i Panoniji. Nakon smrti sv. Bonifacija, apostola Njemačke, bio je god. 755. posvećen za biskupa u Salzburgu, u današnjoj Austriji.
Virgilije kao čovjek veoma velike kulture bio je jedan od najodličnijih učenih ljudi svoga vremena. Toliko je bio upućen i što bismo rekli "kod kuće" u znanostima matematike da su ga nazivali Ngeometrom". Bio je tvorac "teorije antipoda", koja se sastojala u mišljenju da nasuprot našem svijetu postoji jedan drugi svijet s drugim ljudima, drugim suncem i mjesecom. Kao posljedicu takva stava nijekao je jedinstvo ljudskoga roda, o kojem govori Sveto pismo. Papa Zaharije označio je njegovu teoriju kao "naopaku". Virgilije nakon toga u svoj poniznosti srca napušta svoju kozmološku raspravu te se s još većim žarom daje na ponovno i bolje organiziranje života i rada svoje biskupije. Osnovao je nekoliko benediktinskih samostana koji su postali važna i živa središta duhovnoga života i kulture. Medu tim samostanima i onaj je San Candido u južnom Tirolu.
Krepost i učenost svetog Virgilija dostojno je proslavio u jednoj poemi glasoviti Alcuin. Ta je poema na sreću sačuvana do danas. Svetac je umro u svom biskupskom sjedištu u Salzburgu na današnji dan godine 784., a sahranjen je u katedrali. Iz njegove djelatnosti još je važno spomenuti da je začetnik prve katedrale u Salzburgu, kamo je godine 774. prenio relikvije svetog Ruperta, prvoga biskupa toga sjedišta.