Post 16,1-12.15-16
Abramova žena Saraja nije mu rađala djece. A imaše ona sluškinju Egipćanku – zvala se Hagara. I reče Saraja Abramu: »Vidiš, Gospodin me učinio nerotkinjom. Hajde k mojoj sluškinji, možda ću imati djece.« Abram posluša riječ Sarajinu.
Tako, pošto je Abram proboravio deset godina u zemlji kanaanskoj, njegova žena Saraja uzme Hagaru, Egipćanku, sluškinju svoju, pa je dade svome mužu Abramu za ženu. Uđe on k Hagari te ona zače. A kad je vidjela da je začela, s prezirom je gledala na svoju gospodaricu. Tada reče Saraja Abramu: »Nepravda što se meni nanosi tvoja je krivnja! Prepustila sam svoju sluškinju tvome zagrljaju, ali otkako opazi da je zanijela, s prezirom na me gleda. Gospodin sudio i meni i tebi!« Nato Abram odvrati Saraji: »Tvoja je sluškinja u tvojoj ruci: kako ti se čini da je dobro, tako prema njoj postupi!« Saraja postupi prema njoj tako loše da ona od nje pobježe.
Anđeo Gospodinun nađe je kod izvora u pustinji – uz vrelo što je na putu prema Šuru – pa je zapita: »Hagaro, sluškinjo Sarajina, odakle dolaziš i kamo ideš?« »Bježim, evo, od svoje gospodarice Saraje«, odgovori ona.
Nato joj anđeo Gospodnji reče: »Vrati se svojoj gospodarici i pokori joj se!« Još joj reče anđeo Gospodnji: »Tvoje ću potomstvo silno umnožiti; od mnoštva se neće moći ni prebrojiti.« Dalje joj je anđeo Gospodnji rekao: »Gle, zanijela si i rodit ćeš sina.
Nadjeni mu ime Jišmael,
jer Gospodin ču jad tvoj.
On će biti kao divlje magare:
ruka će se njegova dizati na svakoga
i svačija ruka na njega;
i pred licem sve mu braće
on će stan sebi podići.«
Rodi Hagara Abramu sina, a Abram sinu što mu ga rodi Hagara nadjene ime Jišmael. Abramu je bilo osamdeset i šest godina kad mu je Hagara rodila Jišmaela.

Ps 106,1-2.3-4a.4-5

PSALAM 106 (105)

Aleluja! Hvalite Gospodina jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!
Tko će izreć’ djela moći Gospodinove,
tko li mu iskazat’ sve pohvale?

Blaženi što drže naredbe njegove
i čine pravo u svako doba!
Sjeti me se, Gospodine, po dobroti prema svome puku,
pohodi me spasenjem svojim
Sjeti me se, Gospodine, po dobroti prema svome puku,
pohodi me spasenjem svojim
da uživam sreću izabranih tvojih,
da se radujem radosti naroda tvoga,
da tvojom se baštinom ponosim.


Mt 7,21-29
(Lk 13, 25–27)
»Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!’«
(Lk 6, 47–49)
»Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni.«
»Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.«
Kad Isus završi te svoje besjede, mnoštvo osta zaneseno njegovim naukom. Ta učio ih kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci.