Job 3,1-3.11-17.20-23

II. DIJALOG

Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj; poče svoju besjedu i reče:
»O, ne bilo dana kad sam se rodio
i noći što javi: ‘Začeo se dječak!’
Što nisam mrtav od krila materina,
što ne izdahnuh izlazeć’ iz utrobe?
Čemu su me dva koljena prihvatila
i dojke dvije da me nejaka podoje?
U miru bih vječnom počivao sada,
spavao bih, pokoj svoj bih uživao
s kraljevima i savjetnicima zemlje
koji su sebi pogradili grobnice,
ili s knezovima, zlatom bogatima,
što su kuće svoje srebrom napunili.
Ne bih bio – k’o nedonošče zakopano,
k’o novorođenče što svjetla ne vidje.
Zlikovci se više ne obijeste ondje,
iznemogli tamo nalaze počinka.
Čemu darovati svjetlo nesretniku
i život ljudima zagorčene duše
koji smrt ištu, a ona ne dolazi,
i kao za blagom za njome kopaju?
Grobnom bi se humku oni radovali,
klicali od sreće kad bi grob svoj našli.
Što će to čovjeku kom je put sakriven,
koga je Bog sa svih strana zapriječio?

Ps 88,2-8
Gospodine, Bože moj, vapijem danju,
a noću naričem pred tobom.
Neka dopre do tebe molitva moja,
prigni uho k vapaju mome.

Jer mi je duša zasićena patnjama,
moj se život bliži podzemlju.
Broje me k onima što u grob silaze,
postadoh sličan nemoćniku.

Među mrtvima moj je ležaj,
poput ubijenih što leže u grobu
kojih se više ne spominješ,
od kojih si ustegao ruku.

Smjestio si me u jamu duboku,
u tmine, u bezdan.
Teško me pritišće ljutnja tvoja
i svim me valima svojim prekrivaš.


Lk 9,51-56

 

Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu.

I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: »Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?« No on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo.