Svetac je živio između 650. i 750. godine. Rođen je u Damasku u kojem je i proživio prvu polovinu svoga života. Damask je od godine 660. bio prijestolnica kalifa, prorokovih nasljednika, a to znači duhovnih i svjetovnih predstojnika islama. Ivanov je otac, iako kršćanin, na kalifovu dvoru bio ministar financija. Kad je Ivan odrastao bio je najprije suradnik, a zatim nasljednik u poslovima svoga oca. Koncem stoljeća počela se za kršćane u Siriji situacija mijenjati. Novi kalif Abd el Malek (685-705) više nije bio sklon kršćanima kao njegovi prethodnici, a to je ubrzo osjetila i Ivanova obitelj. Da bi izbjegao sve veći pritisak, Ivan je sa svojim pobratom pošao u Jeruzalem gdje obojica ulaze u glasoviti samostan sv. Sabe. Jeruzalemski patrijarh Ivan V. Ivana iz Damaska redi za svećenika oko 700. godine te Ivan postaje sve aktivniji u crkvenom životu. Ivan ubrzo postade glasovita ličnost, uvažen teolog, čija se učenost proširi po cijelom Istoku. Ivan nije bio toliko originalan mislilac i teolog, koliko vješt kompilator koji je mudrost velikih svetih Otaca prenio na kasnija pokoljenja. Glavno Ivanovo djelo nosi naslov Izvor spoznaje kojim on daje istočnoj Crkvi dogmatiku koja postade sveopćim teološkim priručnikom. Ivan Damašćanski je u svom vremenu vrlo hrabro ušao u borbu oko štovanja svetih slika i hrabro nastupa protiv careva ukaza o zabrani štovanje svetih slika jer je bio uvjeren da se bori za Božju stvar. Duhovne značajke Ivanove ličnosti su ove: Prvo izvanredna poniznost, druga je značajka Ivanova života vjernost tradiciji, predanom nauku prijašnjih stoljeća i kao treća je izvanredno istančan i razvijen osjećaj za Crkvu.
Papa Leon XIII. počastio je Ivana Damašćanina godine 1890. naslovom naučitelja Crkve.
Svetica
Kao i kod tolikih drugih svetaca i mučenika iz prvih kršćanskih vremena, tako i kod svete Barbare moramo priznati da znamo jako malo pouzdanoga o njezinu životu i smrti, već smo upućeni na kasnije nastale legende koje su se plele oko njezina lika. Pri tom je, također, dobro imati na pameti ono što kaže Hans Himmeler, koji je napisao veliku knjigu o svecima, da vjera ima drugo vrednovanje nego razum. Vjera u moćni zagovor svetaca uvrstila je svetu Barbaru medu 14 velikih pomoćnika u nevoljama. Kršćanski puk zaziva je osobito kao zaštitnicu dobre smrti. Znamo koliko je tu svetu djevicu štovao mladi poljski svetac sv. Stanislav Kostka i osjetio njezin moćni zagovor u svojoj teškoj bolesti. Svetica mu se ukazala u pratnji dvaju anđela, od kojih ga je jedan i pričestio, jer njegov stanodavac, fanatični protestant, nije dopustio pristup katoličkom svećeniku u svoju kuću.
Seljaci zazivaju sv. Barbaru za nevremena protiv groma. Njoj se utječu i rudari koji su, radeći pod zemljom, uvijek u opasnosti. Zanimljivo je da su sv. Barbaru za vrijeme ratova zvali u pomoć artiljerci i to ne samo katolici već i protestanti koji donekle zaziru od štovanja svetaca. Njezine uspomene nije nestalo ni u protestantskim zemljama kad je reformacija zbrisala spomen mnogih svetaca.
S blagdanom Svete Barbare povezani su i neki adventski običaji. U nekim našim krajevima stavlja se žito u tanjuriće, koje proklija, zazeleni se te postaje božićni ures u kućama i crkvama. Drugdje opet siju pšenicu tek na blagdan sv. Lucije, devet dana kasnije. U zemljama njemačkog jezičnog područja odrežu na blagdan sv. Barbare grančicu s trešnje, stave je u vodu i na toplo pa ta grana za Božić procvjeta. Tako je sveta Barbara jedna od adventskih glasnica koja nam naviješta Božić, dan u koji je procvao najljepši cvijet na stablu čovječanstva, Isus Krist. To je već naviješteno u Starom zavjetu od proroka Izaije: »Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena« (Iz 11,1).
I sveta Barbara divan je cvijet koji je procvao na stablu kršćanstva. Legenda pripovijeda je bila kćerka Dioskorusa, bogatog trgovca purpurom u gradu Nikomediji u Maloj Aziji. Otac ju je htio udati za bogatog prosca. Kako je bila lijepa, čuvao ju je kao dragulj i, prije nego je otišao na jedno dulje putovanje, zatvorio ju je u neki toranj s dva prozora. Možda i zato da ne bi došla pod utjecaj kršćanstva. Kad se vratio, našao je na tornju probijen treći prozor, a na pragu njemu mrski znak križa. Barbara mu je hrabro priznala da je ona dala učiniti oboje: tri prozora, da je podsjećaju na tajnu Presvetog Trojstva, a križ, da je podsjeća na otkupljenje. Otac je pobjesnio od gnjeva i predao je na muke. Kako je Bog čudesno iscijelio njezine rane, otac ju je ponovno predao sucima i sam je ubio vlastitom rukom.
Neki misle da je, po svoj prilici, poginula za svoju vjeru god. 306., a iz mučeničke smrti i sv. Barbare i tolikih drugih mučenika izrastao je život i snaga duha koja nadvladava svako progonstvo. Vjerujemo da se pobožni kršćanski osjećaj ne vara zazivajući u pomoć svetu Barbaru. U likovnoj umjetnosti ovjekovječio je sveticu prekrasnom slikom H. Holbein stariji.