Dn 7,9-11.13-14
Gledao sam:
Prijestolja bjehu postavljena
i Pradavni sjede.
Odijelo mu bijelo poput snijega;
vlasi na glavi kao čista vuna.
Njegovo prijestolje kao plamenovi ognjeni
i točkovi kao žarki oganj.
Rijeka ognjena tekla,
izvirala ispred njega.
Tisuću tisuća služahu njemu,
mirijade stajahu pred njim.
Sud sjede,
knjige se otvoriše.
Ja gledah tada, zbog buke velikih hula što ih govoraše rog, i dok gledah, neman bî ubijena, njezino tijelo raskomadano i predano ognju. Gledah u noćnim viđenjima
i gle, na oblacima nebeskim dolazi
kao Sin čovječji.
On se približi Pradavnome
i dovedu ga k njemu.
Njemu bî predana vlast,
čast i kraljevstvo,
da mu služe svi narodi, plemena i jezici.
Vlast njegova vlast je vječna
i nikada neće proći,
kraljevstvo njegovo neće propasti.

Ps 97,1-2.5-6.9-9

Gospodin kraljuje: neka kliče zemlja,
nek’ se vesele otoci mnogi!

Oblak i tama ovijaju njega,
 

Pravda i pravo temelji su prijestolja njegova.

Brda se tope pred Gospodinom k’o vosak,
pred vladarom zemlje sve.
Nebesa navješćuju pravednost njegovu,
svi narodi gledaju mu slavu.

Jer ti si, o Gospodine, Svevišnji – nad svom zemljom,
visoko, visoko nad bozima svima.


Mk 9,2-10
(Mt 17, 1–13; Lk 9, 28–36)
Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom.
A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni.
I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«