Sir 47,2-13
Kao što se pretilina odvaja za pričesnicu,
tako bî David odabran od sinova Izraelovih.
Igraše se s lavom kao s jarićima
i s medvjedima kao s janjcima;
zar nije još kao dječak ubio diva
i skinuo sramotu s naroda
kad je iz praćke bacio kamen
i slomio oholost Golijata?
Jer i on prizva Boga svevišnjega,
koji mu je dao snagu desnici,
da obori junaka vješta bojevima
i podigne jakost narodu svome.
Zato mu je dana slava od deset tisuća,
i slavljahu ga dok blagoslivljaše Gospoda,
i ponudiše mu krunu slavnu,
jer on svuda porazi neprijatelje
i uništi protivnike Filistejce
i slomi silu njihovu do današnjega dana.

U svakome svom djelu slavio je
Svetog svevišnjeg riječima hvale;
pjevao je svim srcem svojim
i ljubio Tvorca svoga.
Pred žrtvenik je postavio glazbala
da zvucima njihovim zasladi pjesmu.
Blagdanima je sjajnost dodao
i savršeno uresio svetkovine,
proslavljao sveto ime Gospodnje,
i Svetište je odzvanjalo već od zore.
Zato mu Gospod grijehe oprosti
i podiže dovijeka silu njegovu
i dade mu savez kraljevski,
slavni prijestol u Izraelu.
Mudar ga je sin naslijedio,
koji se, zbog njega, nadaleko proširio.
Salomon kraljevaše u vrijeme mirno,
i Bog mu dade mir odasvuda,
da je uzmogao sazdati dom imenu njegovu
i podići vječno svetište.


Ps 18,31-31.47-47.50-51
Savršeni su puti Gospodnji,
i riječ je Božja ognjem kušana.
On, samo on, štit je svima
koji se k njemu utječu.

Živio Gospodin! Blagoslovljena hridina moja!
Neka se uzvisi Bog, spasenje moje!
Zato te slavim, Gospodine, među pucima
i psalam pjevam tvome imenu:

umnožio si pobjede kralju svojemu,
pomazaniku svome milost si iskazao.

Davidu i potomstvu njegovu navijeke.
 

Mk 6,14-29
(Mt 14, 1–12; Lk 9, 7–9; 3, 19–20)
Dočuo to i kralj Herod jer se razglasilo Isusovo ime te se govorilo: »Ivan Krstitelj uskrsnuo od mrtvih i zato čudesne sile djeluju u njemu.« A drugi govorahu: »Ilija je!« Treći opet: »Prorok, kao jedan od proroka.« Herod pak na to govoraše: »Uskrsnu Ivan kojemu ja odrubih glavu.«
Herod doista bijaše dao uhititi Ivana i svezati ga u tamnici zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa, kojom se bio oženio. Budući da je Ivan govorio Herodu: »Ne smiješ imati žene brata svojega!«, Herodijada ga mrzila i htjela ga ubiti, ali nije mogla jer se Herod bojao Ivana; znao je da je on čovjek pravedan i svet pa ga je štitio. I kad god bi ga slušao, uvelike bi se zbunio, a rado ga je slušao.
I dođe zgodan dan kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, časnicima i prvacima galilejskim. Uđe kći Herodijadina i zaplesa. Svidje se Herodu i sustolnicima. Kralj reče djevojci: »Zaišti od mene što god hoćeš i dat ću ti!« I zakle joj se: »Što god zaišteš od mene, dat ću ti, pa bilo to i pol mojega kraljevstva.« Ona iziđe pa će svojoj materi: »Što da zaištem?« A ona će: »Glavu Ivana Krstitelja!« I odmah žurno uđe kralju te zaište: »Hoću da mi odmah dadeš na pladnju glavu Ivana Krstitelja!«
Ožalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika na htjede je odbiti. Kralj odmah posla krvnika i naredi da donese glavu Ivanovu. On ode, odrubi mu glavu u tamnici, donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka materi. Kad za to dočuše Ivanovi učenici, dođu, uzmu njegovo tijelo i polože ga u grob.