Br 21,
4b-9Narod putem postane nestrpljiv
Ps 78,
1-38
Poučna pjesma.
Asafova. Poslušaj, narode moj, moj nauk,
prikloni uho riječima usta mojih!
Otvorit ću svoja usta na pouku,
iznijet ću tajne iz vremena davnih. Ono što čusmo i saznasmo,
što nam kazivahu oci, nećemo kriti djeci njihovoj,
predat ćemo budućem koljenu:
slavu Gospodinovu i silu njegovu.
i djela čudesna što ih učini.
Svjedočanstvo podiže on u Jakovu,
Zakon postavi u Izraelu,
da ono što naredi ocima našim
oni djeci svojoj objave, da sazna budući naraštaj,
i sinovi koji će se roditi
Da ustanu i djeci svojoj kazuju
da u Boga ufanje svoje stave
i ne zaborave djela Božjih,
već da vrše zapovijedi njegove, kako ne bi bili, kao oci njihovi,
naraštaj buntovan, prkosan –
naraštaj srcem nestalan
i duhom Bogu nevjeran. Sinovi Efrajimovi, ratnici s lukom,
u dan bitke okrenuše leđa. Saveza s Bogom ne održaše
i ne htjedoše hoditi po zakonu njegovu. Zaboraviše na djela njegova,
na čudesa koja im pokaza. Pred njihovim ocima činio je znakove
u Egiptu, u Soanskom polju. On more razdijeli i njih prevede,
vode kao nasip uzdiže. Danju ih vodio oblakom,
a svu noć ognjem blistavim. U pustinji hrid prolomi
i napoji ih obilno kao iz bezdana. Iz stijene izbi potoke
te izvede vode k’o velike rijeke. A oni jednako griješiše,
prkosiše Višnjem u pustinji. Boga su kušali u srcima svojim
ištuć’ jela svojoj pohlepnosti. Prigovarali su Bogu i pitali:
»Može li Gospod stol u pustinji prostrti? Eno, udari u hrid, i voda poteče
i provreše potoci:
a može li dati i kruha,
i mesa pružiti svome narodu?« Kad to začu Gospodin, gnjevom usplamtje:
oganj se raspali protiv Jakova,
srdžba se razjari protiv Izraela, jer ne vjerovaše Bogu
niti se u njegovu pomoć uzdaše. Pa ozgo naredi oblaku
i otvori brane nebeske, k’o kišu prosu na njih manu da jedu
i nahrani ih kruhom nebeskim. Čovjek blagovaše kruh jakih;
on im dade hrane do sitosti. Probudi na nebu vjetar istočni
i svojom silom južnjak dovede. Prosu na njih mesa k’o prašine
i ptice krilatice k’o pijeska morskoga. Padoše usred njihova tabora
i oko šatora njihovih. Jeli su i nasitili se,
želju njihovu on im ispuni. Još nisu svoju utažili pohlepu
i jelo im još bješe u ustima, kad se srdžba Božja na njih raspali:
pokosi smrću prvake njihove
i mladiće pobi Izraelove. Uza sve to griješiše dalje
i ne vjerovaše u čudesna djela njegova. I skonča im dane jednim dahom
i njihova ljeta naglim svršetkom. Kad ih ubijaše, tražiše ga
i opet pitahu za Boga; spominjahu se da je Bog hridina njihova
i Svevišnji njihov otkupitelj. Ali ga opet ustima svojim varahu
i jezikom svojim lagahu njemu. Njihovo srce s njime ne bijaše,
nit’ bijahu vjerni Savezu njegovu. A on im milosrdno grijeh praštao
i nije ih posmicao;
često je gnjev svoj susprezao
da ne plane svom jarošću. Fil 2,
6-11On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ. I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca. Iv 3,
13-17Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji. I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.