Svetac
Isusovac pater Henri Pinard de la Boullaye (1874–1958) u svojoj knjizi Exercices spirituels selon la Methode de saint Ignace (Duhovne vježbe po metodi sv. Ignacija, I. svezak), pišući o trećem stupnju poniznosti, skupio je o toj kreposti izbor primjera iz života svetaca. Sam piše da je na taj način htio »pokazati s kolikim su žarom sveci željeli poniženja, patnje, trpljenja, kušnje svake vrste, i to iz ljubavi prema Kristu, i kako je Dobri Učitelj dopustio da se s njima postupa«. U tom nizu poslije sv. Ignacija Loyole odmah dolazi sv. Ivan Franjo Regis. O njemu piše: »Nedostojno oklevetan kod biskupa iz Viviersa mons. De Suzea te pao u nemilost, ukoren od generala Družbe Isusove, Franjo Regis podnosi sve anđeoskom strpljivošću, sve do dana kad je njegova nedužnost potpuno dokazana.« U vezi s tim upućeni smo na životopis sveca iz pera G. Guittona: S. Jean-Francois Regis, poglavlje 16. »Velika kušnja«. Kleveta bačena na sv. Franju Regisa postala je čak uzrokom mišljenja, da je bio izbačen iz Družbe, a što je puka izmišljotina janzenista, velikih protivnika isusovaca.
Prikazat ćemo dragi lik sv. Franje Regisa slijedeći uglednog hagiografa Wilhelma Schamonija koji ga je uvrstio u svoju upravo klasičnu svetačku zbirku Das Wahre Gesicht der Heiligen (Istinsko obličje svetaca) popraćenu bilo portretima, bilo fotografijama. Dakako da se ovo posljednje moglo primijeniti na svece koji su živjeli nakon izuma fotografskog aparata kao npr. sv. Katarina Laboure († 1876), sv. Bernardica Soubirous († 1879), sv. Ivan Bosco (†1888), sveti kapucinski brat Konrad von Parzham († 1894), sv. Terezija od Djeteta Isusa (†1897), sv. Marija Goretti (†1902), sv. Gemma Galgani (†1903), sv. Pio X. († 1914). Uz tekst sv. Franje Regisa stavljen je njegov portret slikara Guya Francoisa. Portret se nalazi u gradskom arhivu grada Le Puyja.
Franjo Regis potječe iz trgovačke obitelji u gradiću Fontcouvertu (departman Aube). Ondje se rodio posljednjeg dana siječnja g. 1597. Umrijet će posljednjeg dana posljednjeg mjeseca u godini, 31. prosinca 1640. u mjestancu La Louvesc (pokrajina Ardčche), sve dakako u Francuskoj. Kao mlad svećenik Družbe Isusove bavio se pučkim misijama u Languedocu i susjednim pokrajinama.
Ljeti bi radio apostolski po gradovima, a zimi po selima jer tada su seljaci kod kuće, dok su ljeti na poljima. Dakako da je zima u zabačenim, često gorovitim selima bez pravih puteva, veoma otežavala svečev rad pa je bilo obilno prilike za žrtve svake vrste, baš u duhu Ignacijeva trećeg stupnja poniznosti kad se iz čiste ljubavi prema Isusu te iz solidarnosti s njime, »samo da se više povede za Kristom, našim Gospodinom, da mu postaje sličniji, želi radije i odabire siromaštvo sa siromašnim Kristom negoli bogatstvo; radije pogrde s Kristom zasićenim pogrdama, negoli časti, te više želi da bude smatran ispraznim i ludim poradi Krista kojega su prvoga smatrali takvim, negoli pametnim i mudrim na ovome svijetu« (Duh. vj., br. 167). Ako želimo pravo shvatiti sv. Franju Regisa, onda ga moramo promatrati u svjetlu tog Ignacijeva nauka. Svetac ga je herojski usvojio i ostvario.
Upravo nadljudski napor i revnost sv. Franje Regisa za spas duša, njegov jednostavan pučki način govora i postupanja djelovao je snažno pa je u onim od vjerskih – hugenotskih – ratova opustošenim i podivljalim krajevima dolazilo do brojnih i velikih obraćenja. Svetac je poput magneta djelovao na duše privlačeći ih Kristu i njegovoj Crkvi. Pogled je njegovih očiju, kako ga prikazuje i spomenuti svečev portret, djelovao prodorno i neodoljivo. Iz njega je prosijevao žar, uvjerenje, moralna snaga, apostolski žar, upravo nešto proročko.
Svetac je naročitu brigu posvećivao siromasima, baš u duhu one evanđeoske: siromasima će se donositi Radosna vijest (Lk 4,18). Druga njegova velika briga bijahu pale djevojke i žene za koje će ustanoviti i kuću u koju će se smjestiti i zakloniti te bijednice. Wilhelm Schamoni o ovom posljednjem piše: »Kao nagrada svečeve poslušnosti nakon njegove smrti nastao je čitav niz takvih kuća na područjima njegova misionarskog djelovanja.« Najveća žrtva u životu sv. Franje Regisa bijaše kad su mu poglavari zabranili podizati kuće za pale ženske osobe. Njih je vodio strah od raznih govorkanja, a možemo reći da baš i nije bio neutemeljen jer je svečeva žilava borba protiv nedopuštenih veza urodila klevetama na njega pa čak i prijetnjama da će ga ubiti. Iza njih su uz druge stajali i oni kojima su izmicale žrtve njihovih najnižih i najneobuzdanijih strasti. Te nezadovoljene požude urodile su paklenskom mržnjom na Božjeg čovjeka koji im je neustrašivo, poput Ilije proroka, stajao na putu.
Pretjerano breme rada, ispunjeno i molitvenim žarom, što je značilo vremenom za molitvu, oslabilo je njegovo već i onako iscrpljeno tijelo kojemu bijaše priušteno samo tri sata sna pa je svetac u dobi od 43 godine došao na rub groba. Možda ga je ipak najviše satirala nepoštedna borba protiv ljudskih poroka i grijeha. Schamoni piše da bi takav život, što ga je razdirao žar za spasenje duša – a on za njih nije poznavao odmora i predaha – nekoga mogao navesti na pomisao da je bio nerazborit. Međutim, na takav prigovor i Schamoni, a i drugi hagiografi pa i teolozi daju odgovor da neki nadnaravni događaji takva života pokazuju kako Bog tim ljudima dopušta ili pak hoće da idu svojim putem. »Ljudskoj se mudrosti ne čini ispravnim da je svetac na Božić od najranijeg jutra do svoje mise u 2 sata ispovijedao, a onda opet pošao u ispovjedaonicu pod prozorom bez stakala, opet ispovijedao, dok napokon iscrpljen nije klonuo. Ali svetac je imao tajanstveno znanje o svojoj smrti pa je stoga načinio velik put da još jedanput obavi veliku ispovijed, a tada je 10 sati kroz mraz i snijeg kročio do mjesta svojih posljednjih misija. Ondje je djelovao kao čovjek koga još samo posve tanak zastor dijeli od drugog svijeta te koji bi prije nego taj zastor padne rado sve učinio i od sebe dao što još samo može. A uvečer je dana svoje smrti rekao: ’Vidim Gospodina i njegovu Majku kako mi otvaraju nebo.’ Na to je izdahnuo.«
Sv. Franjo Regis nije bio samo svijeća koja polako dogorijeva već oganj koji se rasplamsao i onda – dakako – brže dogorio. Takvim ga je htio imati njegov Gospodin koji je divan u svetima svojim.
Veliki je Bog po svečevoj smrti mnogim dokazima i znakovima pokazao da ga je rado imao. Proslavio ga je čudesima. Njegov grob u La Louvescu postao je mjesto hodočašća. Onamo je hodočastio kao student, kome je škola išla teško, i Ivan Vianney, kasniji slavni Arški župnik. On će kao duhovni pastir u Arsu, po zagovoru sv. Franje Regisa, zadobiti upravo čudesna uslišanja. G. 1726. došlo je do beatifikacije, a samo 11 godina kasnije i do kanonizacije sv. Franje Regisa.
Međutim su kasnije u Crkvi nastala tri djela pod zaštitom tog velikog sveca.
1) Sestre sv. Franje Regisa g. 1838. za poučavanje siročadi i njegu bolesnika s kućom maticom u Aubenasu. Ta Družba ima u Francuskoj pet kuća.
2) Ratarsko društvo sv. Franje Regisa, osnovano g. 1850. od isusovca Maksima du Bussyja u Roche-Arnaudu kod Le Puyja za poljoprivrednu izobrazbu siromašnih dječaka. To je djelo g. 1907. bilo preneseno i u Vauvert u Kanadu.
3) Udruženje sv. Franje Regisa za pomaganje bračnim parovima i pozakonjenje izvanvanbračne djece te za materijalnu pomoć siromašnima kod sklapanja braka. Osnovao ga je g. 1826. u Parizu sudac Jules Gossin. To je udruženje papa Grgur XVI. obdario raznim oprostima. Društvo su službeno potvrdile i francuske državne vlasti. Ono se proširilo i u Belgiju, Nizozemsku, Italiju, Austriju, Mađarsku i Njemačku.
Sve ovo govori da je život i djelo sv. Franje Regisa poslužilo kao nadahnuće za osnivanje vrijednih socijalnih ustanova. Njegov treći stupanj poniznosti bio je zapravo njegov čin najuzvišenije ljubavi koja se ne štedi, koja od sebe sve daje. Vrijedan je, doista, i udivljenja, a i nasljedovanja ne slijepog nego pametnog, ali u uvjerenju da je od svih kreposti najzahtjevnija pa zato i najsavršenija ljubav.