Supruga, majka, kraljica, dobročiniteljica, četiri su riječi za najkraći opis sv. Margarete Škotske, čiji životopis dokazuje da sveci ne moraju nužno prolaziti putovima patnje, boli, osamljenosti i nerazumijevanja. Istina, gotovo cijeli život provela je u izbjeglištvu, no kako je bila kraljevska kći, nije ni to bilo tako strašno poput današnjih izbjegličkih priča...
 
I prve sunčeve zrake što ih je sv. Margareta ugledala bile su „izbjegličke“, jer je kao kćerka engleskoga kralja Eduarda, 1045. rođena u Ugarskoj, na dvoru svoje tete, ugarske kraljice. Kad su se engleske političke prilike malo sredile, negdje u dobi kada je mala Margareta imala devet godina, njezina obitelj vratila se domu, ali uskoro su se ponovno morali sklanjati, ovoga puta u Škotsku.
 
Tu je škotski kralj Malcolm III. zaprosio ruku 24-godišnje Margarete, ni ne sluteći kakav će to biti blagoslov i za njega, i za njegovo carstvo. Ne samo da mu je Margareta rodila šest sinova i dvije kćeri; ne samo da ih je odgojila tako uzorno da su svojim roditeljima bili na ponos i na pomoć već je svom mužu znala pomoći i u teškim vlastodržačkim pitanjima. Sam Malcolm bio je neuglađen i nenaobražen, nije znao ni pisati ni čitati, ali se nije stidio svoju kulturnu i načitanu ženu pitati za savjet. Volio ju je i cijenio, potvrđujući ono što bi i danas, deset stoljeća kasnije mnoge „muškarčine“ teško progutale  da u pravom i složnom braku doista nije važna podjela uloga, niti tko će u čemu dominirati.
 
Uza savršeni bračni i roditeljski život, kraljevski par (predvođen Margaretom) našao je i puno vremena, dobre volje i sredstava da brine o svim svojim podanicima, osobito siromasima. Ne imajući svojih problema ublažavali su teškoće drugih, zbog čega su ih svi poštovali, a i povijest je zapisala da za Škotsku nije bilo boljih godina od tih kada su oni vladali. Gradili su i brojne crkve, a u jednoj od njih, u crkvi sv. Trojstva u Dunfermlineu, sahranjena je i sv. Margareta nakon svoje smrti 1093. godine.

Svetica Djevica

Sedam godina nakon kanonizacije sv. Margarete Škotske, tj. god. 1256., rodila se u Eislebenu, u njemačkoj pokrajini Turingiji, djevojčica Gertruda, kojoj će povijest dati naslov »velika«; velika je  bila po svojoj kulturi, a još više po svojoj ljubavi prema Presvetom Srcu našega Gospodina.

Kad je bila u petoj godini života, roditelji su Gertrudu smjestili u samostan. Ne treba nas to ništa čuditi jer su tada njemački ženski samostani bili i neke vrste internat za djevojčice, gdje su se one odgajale i izobražavale te postizavale kulturu koja drugima nije bila pristupačna. Tada, naime, nije bilo osnovnih škola, otvorenih, čak i obvezatnih za svu djecu. Pojam redovnice označavao je tada ne samo ženu u samostanu, koja se bavi duhovnim životom, nego i ženu intelektualku, osobu s kulturom.

Mala, za školu i nauku veoma nadarena Gertruda, naročito je proučavala književnost ili, kako se taj studij nazivao, »gramatiku«. Izučavala je ispravno pisati i čitati na latinskom jeziku, koji je tada bio jezik izobraženih osoba. Naročito je voljela pjesništvo. Kasnije si je i prigovarala zbog svoje velike sklonosti prema svjetovnoj poeziji. Do svoje 25. godine, iako je već bila redovnica, bila je žena zaljubljenica literature. Njezina je redovnička ćelija bila više osvijetljena »intelektualnim svjetlom« – kako bi to rekao njezin veliki suvremenik Dante – nego »svjetlom ljubavi«.

Zahvaljujući jednom viđenju, njezino se intelektualno svjetlo pretvorilo u plamen ljubavi. O tome ona sama pripovijeda ovako: »U mojoj 25. godini, u ponedjeljak, na blagdan Marijina očišćenja – Svijećnica – u onaj željeni čas kad se moli Povečerje, u suton, Ti, Istino, moj Bože, vedriji od svakog svjetla, tajanstveniji od svih tajna, započeo si blago smirivati onaj nemir što si ga probudio u mom srcu.«

Bio je to milosni trenutak kad se Gertrudin intelektualizam pretvorio u misticizam, čari razumskih spoznaja u plamen ljubavi. I tada je redovnica, literarni stručnjak, počela pisati rasprave, pune nove poezije. Bila je to pjesma o božanskoj ljubavi, pjesma što pršti najprofinjenijim slikama i usporedbama, pjesma puna intuicije, pjesma zaljubljenice u Krista, koja ljubavlju dublje od razuma prodire u božanske tajne i ljepote najljepšega Bića. Okusimo barem malo od te poezije u prozi, iako u nesavršenom prijevodu:

»Neka blagoslivlje duša moja, Gospodine Bože, stvoritelju moj, neka te blagoslivlje duša moja i neka te iz zadnjih mojih žilica slave tvoja milosrđa kojima me bez ikakve moje zasluge obasula tvoja nesuzdržana ljubav! Zahvaljujem kako najbolje mogu tvome beskrajnom milosrđu, a s njime zajedno slavim tvoju veledušnu strpljivost kojom si pokrio sve godine moga djetinjstva i djevojaštva koje sam, gotovo do kraja dvadeset i pete godine, provela u ludoj zasljepljenosti. Mislima, riječima i činima bez ikakva grizodušja počinjala sam, kako mi se danas čini, kad god bih mogla, sve što mi se svidjelo. I ti me u tom nisu sprječavao ni oduravanjem zla ni privlačivošću dobra što bijaše utisnuto u moju narav, ni vanjskom pokudom mojih bližnjih. Živjela sam kao poganka među poganima kao da nisam nikada shvatila da ti, o moj Bože, nagrađuješ dobro, a kažnjavaš zlo. A ipak si me ti od djetinjstva, to jest od moje pete godine, odabrao da se s tvojim najodanijim prijateljima krećem u kolijevci svete vjere.

Stoga, da to ispravim, prikazujem ti, ljubljeni Oče, svaku patnju tvoga predragoga Sina: sve od onoga trenutka kad je u štali, položen na sijeno, zaplakao, pa sve što je dalje prepatio u nedaćama djetinje dobi, u suprotivštinama dječaštva i trpljenjima mladosti – od onoga časa kad je priklonio glavu i silnim glasom na križu predao duh. Isto tako, za nadoknadu svih mojih nemarnosti, prinosim tebi, ljubljeni Oče, sav onaj presveti život, tako savršen u svim mislima, riječima i činima, od časa kada je tvoj Jedinorođenac, poslan s vrhunca prijestolja, ušao u naš kraj pa sve do onoga časa kad je tvome očinskome licu prikazao slavu pobjedničkog tijela.

U znak zahvalnosti, sva zaronjena u bezdan svoje ništetnosti, zajedno s tvojim previsokim milosrđem slavim i klanjam se preslatkoj tvojoj dobrostivosti kojom si, milosrdni Oče, o meni, koja sam tako propalo živjela, mislio misli mira , a ne ucviljenja, kako li ćeš me uzvisiti mnoštvom i veličinom svojih dobročinstava. K tome si me počastio neprocjenjivom prisnošću svoga prijateljstva, pružajući mi na sve načine na uživanje sve bogatstvo svoga božanskoga Srca, tog plemenitog kovčega božanstva.

K tome, privezao si uza me moju dušu najvjernijim obećanjima, kojim li sve dobročinstvima želiš da me obaspeš u smrti i nakon smrti. Kad nikakvog drugog dobra od tebe ne bih imala, već bi me to samo trebalo ponukati da mi srce živom nadom čezne za tobom.«

Zanimljiva je povijesna činjenica da su ti Gertrudini duhovni tekstovi, puni žarkog misticizma, ti himni božanskoj ljubavi, dugo ostali skriveni kao što je bio skrovit i život njihove autorice. Gertruda je u svom samostanu svojom kulturom nastojala biti od koristi i drugim sestrama. Tako je za njih sastavila priručnike od najljepših tekstova iz Biblije. U govornici je stajala na raspolaganju za duhovne razgovore i savjete hodočasnicima što su dolazili u samostan cistercitkinja u Heftu. Ipak, za života nije bila baš poznata prevelikom krugu ljudi. Umrla je, dakle, prilično skrovito te pomalo pala u zaborav. Dan smrti bio joj je 17. studenoga 1301.

Gertruda će postati slavna tek 200 godina nakon smrti kad budu izdana za javnost njezina pisana djela. Preko njih će se upoznati njezina duhovna veličina, sve bogatstvo njezina srca. Ona će tada postati duhovna učiteljica gotovo svih svetaca takozvane katoličke obnove u XVI. stoljeću. Službeno će biti uvrštena u popis svetaca tek godine 1738. Njezini su spisi naročito probudili i val pobožnosti prema Srcu Isusovu. Zato ona i u povijesti štovanja Srca Isusova imade veoma značajno mjesto.