Kvirin Sisački je biskupovao u Sisku od 284. do 303. godine. U to vrijeme su vladali rimski carevi Dioklecijan i Maksimilijan, a Ilirikom, to jest ovim našim krajevima, upravljao je podcar Galerije. Car Dioklecijan posljednji veliki progonitelj kršćana – izdao je 303. godine stroge zakone protiv kršćana. Po tim je zakonima trebalo rušiti crkve, paliti vjerske knjige i progoniti kršćane, naročito biskupe i svećenike. Na osnovu tih zakona uhićen je i sisački biskup Kvirin.

Nakon saslušanja u Sisku koje je proveo područni upravitelj Maksim, biskup Kvirin poslan je u Sabariju (danas Szombathely u Mađarskoj) gdje ga je na smrt osudio namjesnik Amancius. Smrt je izvršena utapljanjem, biskupu Kvirinu je 4. lipnja 303. o vrat obješen mlinski kamen te je s njim bačen u rijeku Sabaris. Prema legendi, tom prilikom dogodilo se čudo – biskup Kvirin, iako s kamenom oko vrata, dugo je ostao na površini razgovarajući s prisutnima. No, kako se zabrinuo da će narod zbog toga prizora i čuda uplašiti, biskup Kvirin je izmolio od Boga da potone. Posljednje riječi su mu, prema vjerodostojnom izvješću, bile:

"Sada tek u pravom smislu izvršavam svečeništvo, kada ću samoga sebe, prinijeti Bogu za žrtvu."

Kršćani su tijelo svetoga Kvirina izvadili iz rijeke, sagradili u Sabariji lijepu, veliku crkvu i u njoj pohranili svečevo tijelo. Koncem četvrtog stoljeća, zbog provala Huna, sabarijski su kršćani prenijeli tijelo Sv. Kvirina u Rim. Pohranjeno je u katakombama uz crkvu Sv. Sebastijana. Kasnije, 1140. godine, u svečanoj procesiji, prenesene su kosti u obnovljenu crkvu Majke Božje preko Tibra, gdje i danas počivaju.